Miroslav Mićanović - Flinta


Prebolio sam mjesec dana pad u samoću poslije velike zaljubljenosti i uključio se u život koji se odvijao na trgu, na iznenada otkrivenim mjestima, u malim kavanama, u predgrađima, s prijateljima, s poznanicima, sa slučajnim ženama. Prebolio sam ljubav koja je imala svoje mirise, imena, koja je govorila drukčijim jezikom, ljubav s kojom sam osvajao Zagreb, mjesto po mjesto, ime po ime, ljubav s kojom sam otkrio okrutnosti noći i zavodljivosti jutarnjih buđenja negdje u Dubravi, Velikoj Gorici, u nekoj od ulica nadohvat džamije, ili u podnožju Sljemena.
Bodar i sretan kao tramvaj u tugaljivoj šansoni izašao sam na ulicu i sreo Flintu.
– Kojeg Flintu?
– Ne znaš Flintu! Kako ne znaš Flintu? Onog Flintu?
– Flintu? A Flintu!
- Da, tog Flintu!
Flinta je muškarac kojeg sretneš nakon što si preživio ljubavni brodolom i mislio da nikada više nećeš voljeti kao što si volio djevojku koju ćeš pamtiti cijeli život. Flintu sretneš jer je to zapisano u zvijezdama i samo tako ćeš naći opravdanje za nekoliko nevješto napisanih ljubavnih pjesama i priča...
Flinta je, inače, vlasnik crnih naočala i osmijeha opasnijeg od onoga koji je imao Jack Nicholson prije svoje šezdesete godine. Flinta je posjednik možda najveće zbirke kravata: nevjerojatnih boja, oblika i veličina, one su u potpunom nesuglasju s bilo čim što si mogao vidjeti da netko uopće nosi ili zamisliti da je nosivo. Nisam siguran da mogu objasniti u čemu je bila njihova tajna, možda zbog toga što su bile izvan mode, zbog nezamislive prilike u kojoj bih se odlučio za njih, jer nema toga slavlja ili tako velike tuge u kojima bi bile prikladne.
Veličanstvenom gestom otvorio bi Flinta ormar i ponudio ih, ako si bio u trapericama, u maminom džemperu, u jeftinoj majici iz Trsta, sve bi ti bilo dostupno: iako su bile ni za koga i ni za jednu priliku, paradoksalno, bile su upravo zbog toga upotrebljive i lijepe za sve i za svakoga.
Sezona je jednostavnih i sjajnih stvari: muvaš se gradom zaljubljen u prostor i smišljaš koliko riječi može stati u himnu o telefonima, o trgovima, o parkovima. Odjednom, nakon što si mislio da vrijeme stoji kao magla na putu od Slavonskog Broda do Županje, ogrnut zimskim kaputom zalazš u knjižare, padaš u vatru i rasprave o smislu svijeta i djelovanja u njemu: sretneš Flintu.
Vratio se s vrlo složenog istraživanja u Bakuu: trebao je u njihovim kupkama dva tjedna snimati bolesnike i uvjeriti medicinsku javnost u djelotvornost izlječenja kožnih bolesti. Priča mi o susretljivosti ljudi, o običajima i večerama s obveznim zdravicama, koje bi trajale i trajale, ponavljale se u različitim prigodama: prije glavnog jela, poslije glavnog jela...
Svjetlo-mrak-svjetlo-mrak-traju dionice njegova pripovjedanja kao što nastaju fotografije vješto uhvaćene okom i rukom umješna fotografa.
Doznajem u nastavku kako je otkrio da nije ponio iz Zagreba flash, bezazlen propust koji se pretvorio u katastrofu: trebalo je čekati mjesec-dva da stigne iz Moskve. Odlučio se na snimanje s običnom žaruljom: snimao je tako iz dana u dan, dva tjedna. I vratio se u Zagreb: kad su razvili film, rezultat je bio porazan. Prvi je kadar nasmiješeno Flintino lice, ali poslije toga mrak, nema tijela bolesnika, nema dokumentacije o učinku kupki, nema medicine, nema istraživanja...
– U zdravlje - kaže Flinta naposljetku.
Poslali smo tako u vječnost njegovo istraživanje i put u drugi svijet.
Mnogo toga nedostaje u tom sjećanju iz priče o Flinti: kako sam s njim sudjelovao na proslavi Nove godine u opskurnoj krčmi. Nedostaju detalji kako je upravo tamo dobio nadimak Flinta. Ne znam što se dogodilo s njegovim ispitima da bi otišao u Ameriku. Kako smo osvanuli na desetom katu nebodera na Trešnjevci, u magli koja je bila ispod i iznad nas. Hoću li imati priliku ispričati mu priču o mojoj zaboravljenoj ljubavi ili ću je preseliti u neku drugu priču? U njegovoj nespretnosti vidim mogućnost za pričanje, upravo su oni neuspjeli kadrovi bolesnika, snimani pomoću obične žarulje, početak događaja. Kojeg događaja? Ljubavnog? Neobičnog?
Tko zna?

Miroslav Mićanović
iz zbirke Trajekt (izd. Meandar, 2004. str. 172.-174.)