HNK Hajduk je najveće športsko društvo u Splitu i također jedno od većih u Hrvatskoj.
Puno ime je Hrvatski nogometni klub Hajduk Split.
Osnutak kluba
HNK Hajduk Split osnovala je, u praškom kafiću U Fleku, grupa studenata iz Praga ( Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, te Vladimir Šora ) nakon što su gledali susret tamošnjih Sparte i Slavije. Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u jednom splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba. Ime je klubu dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu, navodno, spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :"...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom". Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici su prihvačena 13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kraljeva njiva" koje se prije koristilo kao vojni poligon Austjsko-Ugarske vojske. Oko kluba su se okupljali pro-hrvatski, "puntarski" građani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba.
Početak
Prvi protivnik bio je Calcio Spalato, klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, a susret je završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. 1912. godine, Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba HAŠK i izgubio 3:2. 1923. godine Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, Hajduk je ostvario pobijedivši Marseille (3:2) u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja u sjevernoj Africi. Nakon tog uspijeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi kući sa turneje dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.
1924. godine cijela postava Hajduka osim golamna koji je bio talijan igrala je za reprezentaciju, zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao inspiracija za mnoge umjetnike, osobito pjevače. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta Iva Tijardovića u čast 15-te obljetnice kluba. 1927. godine Hajduk je osvojio svoju prvu šampionsku krunu, a 2 godine kasnije drugu. 1931. godine Hajduk je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20 godišnjice osnutka kluba. Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju protiv momčadi saveznika.
Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić koji je 1933. na utakmici sa HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.
Privremena zabrana rada
Za vrijeme šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev Hrvatski je bio prisilno zamijenjen pridjevom Jugoslavenski. Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. - 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem ( poglavito Splitom i dalmatinskom obalom ), rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovati u prvenstvu NDH.
HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 1944., i djelujući pod nazivom "Hajduk NOVJ" je igrao sa savezničkim momčadima ( momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima ) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja.
Za doba FNRJ/SFRJ, iz naziva je bio izbačen pridjev "Hrvatski".
Razdoblje nakon rata
Poslije Drugog svjeskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. 1946. godine osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vijesnik". 1948.-1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima. 1950. godine klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko sa ovih prostora nije srušio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice sa Crvenom Zvezdom osnovana je navijačka organizacija Torcidu ( nazvana po brazilskim navijačima ), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. 1951. godine rekonstruiran je stadion "Stari Plac". 3. travnja 1955. u Zagrebu je Hajduk uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba. Između 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no, nije nikada ispao iz najvišeg ranga natjecanja. Napokon je osvojeno prvenstvo 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.
U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 10 utakmica više, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih vremena, tada sigurno među svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo.
Najveće godine kluba
Od 1970. do 1980. godine bio je period zlatne generacije Hajduka. Ta je generacija napravila najbolje rezultate u povijesti kluba. U to vrijeme igrali su Ivan Katalinić ( kasnije uspiješan trener momčadi ), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Petar Nadoveza, te braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru sa dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona. Uz velike uspijehe u domaćim natjecanjima ( 9 trofeja u 10 godina ), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada je izbačen od strane engleskog Leeds Uniteda, a iz 1978. pamti se "mitski" susret sa njemačkim HSV-om koji je nakon sjajne hajdukove utakmice na Poljudu, prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Pamti se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. 1976. kada je Partizan pomoću suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.
Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadin Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice.
80-e su ponudile manje uspijeha u državi ( niti jedan naslov prvaka ), a od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije. Uspijesi van zemlje nadoknadili su neuspijehe kod kuće, a tokom tog desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda. Istaknuti igrači 80-ih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je poradi ozlijede prisilno prekinuo vrlo obečavajuću karijeru.
Početak u Hrvatskoj
Poljud za vrijeme derbija sa DinamomRatne 1992. Hajduk je "totalnim nogometnom" Stanka Poklepovića osvojio prvi naslov prvaka Hrvatske. Jedina je mrlja te sezone bilo uhičenje Igora Štimca radi sumnje u nezakonitu trgovinu oružjem. Naredne je sezone momčad bila jača za Šašu Peršona, Deana Računicu, Stipu Andrijaševića, te iskusnije mlade igrače Tomu Ercega i Mikija Rapaića. Usprkos sjajnom otvaranju sezone, na kraju je slavio rival iz Zagreba. Sezone 93./94. otišli su Štimac u Cádiz, i Bilić u Karlsruher, međutim, iskusna momčad pod vodstvom Ivana Katalinića osvojila je drugi naslov pod hrvatskom zastavom. Gol za naslov postigao je sa 30 metara iz slobodnjaka Zoran Vulić. Sezonu je obilježila i najveća pobjeda uopće u HNL-u, ona Hajduka nad Radnikom (10:0), a pamti se i 6:0 poraz u Europi od nizozemskog Ajaxa.
Liga prvaka
Ususret sezone 1994./95. predsjednik kluba Nadan Vidošević puno je investirao u momčad koja je trebala biti konkuretna zagrebačkoj Croatiji, te napraviti što veći uspijeh u Ligi prvaka. Vratili su se Igor Štimac, Aljoša Asanović, Tonći Gabrić, a iz Barcelone je na godinu dana posuđen Goran Vučević. Uz njih su jaku momčad činili Zoran Vulić, Stipe Andrijašević, te mladi i iskusni Ivica Mornar, Milan Rapaić i Tomislav Erceg, pod vodstvom Ivana Katalinića. Već u kvalifikacijskim utakmicama sa poljskom Legijom ( 1:0, 4:0 ) "bili" su iskazali svoju moć. U skupini su nakon prva 3 kola došli blizu četvrtfinala odigravši "nulu" sa Benficom, te pobijedivši Steauu u gostima i Anderlecht kod kuće. Uslijedio je remi u Belgiji, te porazi koji ipak nisu upropastili dotadašnje dobre rezultate. U četvrtfinalu ih je dočekao kasniji europski prvak, i tada sigurno najjača momčad Europe, amsterdamski Ajax. Na Poljudu je granitnom obranom Hajduk uspio sačuvati 0:0, dok je u Nizozemskoj Ajax bio bolji sa 3:0. Nakon uspijeha u Europi koji je napunio klupsku blagajnu, klub se okrenuo domaćem natjecanju, te neometan inozemstvom, kad je bilo najvažnije ostvario 7 uzastopnih pobjeda i pobjegao Croatiji, te osvojio naslov.
Grb
Hajdukov grb je hrvatska šahovnica u krugu, obrubljena plavom vrpcom, na čijoj lijevoj strani stoji brojka 19, a na desnoj brojka 11, simbolizirajući godinu osnutka Hajduka, 1911..
Klupski uspjesi
Naslovi prvaka
Prvenstvo Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije:
1927. i 1929.
Prvenstvo Banovine Hrvatske:
1941.
Za ovaj naslov je bolje je reći prvenstvo Hrvatskog nogometnog saveza, jer su u tom prvenstvu su te godine sudjelovali i sarajevski i subotički klubovi.
Prvenstvo NR Hrvatske (to prvenstvo je bilo izlučno takmičenje za ulazak za jugoslavensku 1. ligu):
1946.
Prvenstvo FNR Jugoslavije/SFR Jugoslavije:
1950., 1952., 1954/55., 1970/71., 1973/74., 1974/75., 1978/79.
Hajduk je bio dio "velike četvorice" SFRJ-nogometa i jedini klub koji je postao prvak u objema Jugoslavijama, a da nije bio iz glavnog grada jugoslavenske republike/pokrajine. Vrijedi napomenuti da je Hajduk jedini nogometni klub koji je sudjelovao u svim prvoligaškim natjecanjima u Jugoslaviji od 1923. do 1991. Isto tako, Hajduk je jedini klub u objema Jugoslavijama koji je osvojio naslov prvaka bez poraza.
Prvenstvo Republike Hrvatske:
1992., 1993./94., 1994./95., 2000./01., 2003./04. i 2004./05.
Kao i u Jugoslaviji, Hajduk je jedini klub koji je u svim prvenstvima RH igrao u najvišem rangu natjecanja, što zajedno čini neprekinuti niz od 79 sezona redovitog sudjelovanja u elitnom nogometnom razredu što je pravi svjetski raritet.
Osvojeni kupovi
Jugokup ( Kup Maršala Tita ):
1967., 1972., 1973., 1974., 1975/76., 1976/77., 1983/84., 1986/87., 1990/91..
Hrvatski kup:
1992./93., 1994./95., 1999./00., 2002./03.
Hrvatski superkup:
1992., 1992/93., 1993/94., 1994/95., 2003/04., 2004/05.
Igralište
HNK Hajduk igra svoje utakmice na Gradskom stadionu na Poljudu od 1979.. Od 1911. do 1979. utakmice je igrao na igralištu zvanom "Kod stare Plinare", gdje danas igra RK Nada. Teren se izvorno zvao "Kra'jeva njiva". Otkako je preselio na Poljud, staro igralište se u govoru u Splitu naziva "Stari Plac" ili "Staro Hajdukovo".
Navijačka baza i skupine
Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, koja je uzela ime po svojim južnoameričkim uzorima.
HNK Hajduk ima veliku navijačku bazu širom Hrvatske, a izrazito snažnu bazu ima na hrvatskom priobalju od Savudrijske vale do Prevlake. Tradicionalno je jak u Dalmaciji.
Čak i u ostatku bivše SFRJ, HNK Hajduk je imao navijače svugdje, među svim narodnim i vjerskim zajednicama, kao nijedan drugi klub na području bivše SFRJ. Kao zanimljivost, važno je napomenuti spomenuti izrazito veliku omiljenost HNK "Hajduka" među Albancima u SFRJ, posebno na Kosovu, gdje se sklonost Hajduku može usporediti s onom u Dalmaciji.
Klupski rekordi
Hajduk od 1950. čuva rekord kojeg nije uspio srušiti ni jedan drugi klub u SFRJ i Hrvatskoj od 1946. do danas. Splićani su u svojoj prvačkoj godini osvojili prvenstvo SFRJ bez i jednog poraza. Bila je to sezona uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu, pa je odlučeno da se igra od proljeća do zime. Hajduk je u 18 kola od ožujka do studenog ostvario 10 pobjeda i 8 neriješenih. Unatoč toj činjenici, naslov prvaka nije bio izvjestan sve do zadnjih nekoliko kola i utakmice sa Crvenom zvezdom.
Ova je godina značajna i zbog rođenja "Torcide", "Hajdukove" organizirane navijačke skupine, koja se po prvi put okupila na ključnoj utakmici protiv "Crvene zvezde" u pretposljednjem kolu 29. listopada 1950.. 20.000 navijača nosilo je "bile" do preokreta i pobjede 2:1, koja im je donijela prvi naslov prvaka nakon 2. svjetskog rata.
Najbolji start prvenstva: 2006/07. - 7 pobjeda izareda; niz je prekinut porazom u gostima od "Osijeka", koji nakon te utakmice više od 7 utakmica nije ostvario pobjedu
Nagrade i priznanja
U drugom svjetskom ratu je klub dobio naslov "Počasne momčadi slobodne Francuske".
Na kraju svake sezone najborbenijem se igraču daje nagrada Torcide - prsten Hajdučko srce.
Zanimljivosti
Prvi pogodak za Hajduka je koljenom je postigao Šime Raunig.
1924. cijela je momčad ( osim vratara Rivettija koji je bio stranac ) nastupila kao reprezentacija.
Na jednoj utakmici Hajduka u Bariju tijekom drugog svjetskog rata, 1944. godine, bilo je čak 50.000 gledatelja.
Hajdukovi igrači osvojili su 11 olimpijskih medalja.
2003. prije susreta Kupa UEFE sa Romom cijelu momčad i upravu kluba primio je papa Ivan Pavao II.
Splićani su morali biti žestoki Hajdukovci. Staro "Hajdukovo" igralište se nalazi preko puta splitskog - rodilišta, koje ima prekrasni pogled prema jugu na "Stari Plac". Prvi objekt kojeg su mali Splićani vidili je bio Hajdukov stadion!
danas je 96 rođendan našem najdražem Hajduku... izgleda nije uzalud ona HAJDUK ŽIVI VJEČNO... mnogi me pitaju što vidim u njemu, zašto ga tako volim... ponekad ni meni nije jasno ... ali ima nešto što me magnetski privlači u njemu ... kao neka zaljubljenost koja traje već godinama ... nešto zbog čega prema njemu već godinama osjećam neku ljubav, nliskost, divljenje i vjernost... ... postao je dio mene i mog života... puno me puta znao usrećiti ... nekad me dovodio do ruba suza... ali moja ljubavi ni u jednom trenu nije dolazila u pitanje... zapravo kroz sve kao da se sve više i više rasla... koliko sam suza prolila kad je gubio od raznih shelbournea, debrecena, kad su ga svi vrijeđali i pravili lakrdiju od njega ... ali nisam ga prestala voljeti... isto tako koliko su mi puta njegove pobjede i uspjesi dizali raspoloženje i činili me presretnom... što više vrijeme ide , čini mi se da ga sve više i više volim... i voljet ću ga sve dok me bude!
POZDRAV SVIM HAJDUKOVCIMA, OVO JE NAŠ DAN!
|