Poslije prošle priče o vodi, grad poput Beča zaslužuje i kratku priču o plinu "za grijanje", onom "klasičnom", plinovitom*. Njegovo "čuvanje" za distribuciju je, u devetnaestom stoljeću, bila zahtjevna zadaća. Goleme "preokrenute" limene kante ispod kojih se držao plin "plutale" su na bazenima s vodom i gibale su se gore-dolje (!) ovisno o njegovoj količini.
Kako bi te goleme kante plutale nesmetano, bilo je potrebno "okružiti ih" čvrstim "vodilicama". Tada je logično građevinsko rješenje bila ciglena zgrada.
_____________
* Ne treba zaboraviti da je razvojem tehnologije varijanta "ukapljenog" plina danas postala široko prihvaćena stvarnost. Čak i u nečem tako sitnom i običnom kao što je upaljač za cigarete.
Osim što su ti "rezervoari" osiguravali stalan tlak plina u cjevovodima, nivo uranjanja "kante" pokazivao je plinarima i stvarnu količinu sadržanog plina pa se za ta energetska postrojenja osim "plinosprema" govorilo i da su plinomjeri - "gasometri".
U bečkom primjeru bilo ih je čak četiri u nizu i navodno su bili najveći u Evropi (svijetu?).
Bečani su bili dovoljno pametni da ih poslije izlaska iz osnovne upotrebe (početkom osamdesetih) ne poruše, nego njihovu unutrašnjost prenamijene u atraktivne stambene, poslovne i trgovačke prostore.
Ostavili su netaknutima sve vanjske detalje koji vjerno odražavaju pompoznost tadašnje "razigrane" industrijske arhitekture.
I dandanas u nekada pratećim poslovnim zgradama slične građevinske "estetike", primjerice, uredno (i točno) radi javni sat.
U namjeri nekakve šire (re)vitalizacije prostora oko "gasometara" dodali su u posljednje vrijeme, istina, i prilično smjela arhitektonska rješenja, naherenu zgradu (tadašnje HYPO...) banke, izrazito šareni kino-kompleks i niz od četiri (opet) naherene stambene zgrade.
Time su, po meni, same plinospreme donekle "zagušili" u njihovoj pompoznosti i sakrili ih od cjelovitog pogleda.
Atraktivnost cjelokupnog kopleksa "prepoznata je" u svijetu te je sredinom osamdesetih čak i dio zapleta James Bond-ovog serijala - "Living Daylight" - sniman tamo, s efektnom scenom izlijetanja "vertikalno upravljivog" aviona tipa Harrier kroz otvor na svodu jedne od zgrada.
Sada je svo uređenje unutrašnjosti (stanovi, lokali, ...) podređeno, naravno, vanjskoj cilindričnoj ljusci i centralnoj simetriji.
I središnji okrugli dio iskorišten je tako, u nekim od zgrada, za "društvena" okupljanja zaposlenih... te prolaznika.
U jednom od internetskih foruma na temu bečkih gasometara rečeno je, prilično realno, da za putnike namjernike cijeli kompleks ima nesumnjivu intrigantnu notu, ali da ga, osim toga, po atmosferi u suštini ništa ne razlikuje od nekog prosječnog šoping-centra.
Kao kuriozum navodim i sličan primjer zidane gradnje "gasometara" u švedskom Stockholmu (oni to tamo nazivaju "Gas Werk" ili tako nekako). Trenutačno su tamošnje dvije takve zgrade, očito već neko vrijeme bez izvorne funkcije, u nekom nedefiniranom stanju "korisnosti". No za očekivati je da i Šveđani za te dragulje osmisle neku praktičnu, privlačnu javnu funkciju.
Dvadeseto stoljeće donijelo je nove materijale i tehnike tako da se kasnije u gradnji plinosprema "prešlo" na metalne konstrukcije (opet primjer iz Stockholma), a koje su, objektivno, neinteresantnije od onih ciglenih te se često poslije upotreba uklanjaju bez velike nostalgije. Kao i primjerice takve dvije zagrebačke, metalne, koje su prije dvadesetak godina "nestale" bez traga.
[Beč - kolovoz 2019. / Stockholm - lipanj 2019.]
© •
15.09.2019. u 17:58 •
Komentari (2)
•
#