Nisam baš ekspert za javni prijevoz u svjetskim metropolama, ali doživljavam bečki javni "transportni sustav" zaslužnim što smo u tih nekoliko posjeta Beču zavirili u većinu njegovih zakutaka.
Tome je, osim mnoštva linija podzemne, "brze" i "tramvajske" željeznice te buseva sigurno pridonijela i visoka frekvencija kruženja pojedinih linija po gradu i točnost propisanog i objavljenog dolaska vozila na stanice. Čovjek nema dojam da negdje "čeka bez veze".
Podzemna željeznica je "posebna priča" - njena "ekspeditivnost" je za naše pojmove nedostižna. Vlakovi na mnogim linijama tokom cijelog dana dolaze na stanice u razmacima od 4 ili 5 minuta.
Ljudi na peronima doslovce nemaju vremena dovršiti svoju osobnu komunikaciju mobitelima te se ona nastavlja i "u kolima"...
Na sjedalicama u vagonima ne postoji posebno pravilo "ustupanja mjesta" (osim za evidentno nemoćne, invalide, trudnice i sl. na posebno označenim mjestima) te je izmjenjivanje "na sjedenju" toliko živahno da nitko nema dojam da "pati" stojeći... jer će se već za stanicu-dvije i sâm "uvaliti".
Jedino možda divovi poput ovoga nemaju živaca uguravati se među klupe te stojeći zakriljuju pola ulaznih vrata. I grdo me gledaju, dok žena do njega s dječjim kolicima sažalno promatra "što mi se potencijalno može dogoditi". [Po nekoj inerciji s prethodnim iskustvima u Stockholmu, instantno ga "prozvasmo" "Vikingom"... iako bi vjerojatno "Tirolac"-brđanin bio adekvatniji atribut.]
Kad već spomenuh i njihov Tirol, u autobusima po
periferiji može se, tu i tamo, pojaviti i pokoja starija
osoba u tradicionalnijoj austrijskoj obleki, čemu
dodatno daje pečat i definitvno etnografski primjerak
"vozila za kupovanje".
Mlađe pak osobe u svojem su poimanju komfora malo labavije... iako još u granicama "dopuštenog izležavanja" po sjedalicama lokalnog vlaka.
I peroni su posebno slikovite "pozornice". Na kojima, u tim minutama (prinudnog) "smirenja", dolaze do izražaja razne slobodnije modne kombinacije...
... praktična mehaničarska umijeća...
... ili čak poneka joga-pozicija "za zdravlje".
[Fotografija, znam, ne može oslikati što je dotična jogistica izvodila, ali brzina vožnje kompozicije iz koje sam je snimio tada je već bila previsoka za bilo kakvu suvislu reakciju, a kamoli snimku.]
Iako na nekim službenim stranicama Bečani deklariraju da brzina njihove podzemne željeznice ne prelazi 80 km/h, u usporedbi s jednako brzom štokholmskom Tunnel-banom, ali koja je bitnije tiša i amortiziranija u vožnji (!), doima se kao jurnjava bar "sto na sat", bilo pri dolasku ili izlasku iz stanice u tunel.
[Ova djevojčica koja puhanjem u nos "odčepljuje uši", ne radi ništa čudno... Ta reakcija tijela na buku/"zviždanje", propuh i pritiske u tunelu zbog brzine bila nam je svakodnevna.]
Kao suprotnost svoj toj jurnjavi, minimalistički dijagram na zidu tunela koji pokazuje da je, poslije osamnaest s pravom neimenovanih stanica (prohujalih s vihorom), pred vlakom koji onamo dolazi samo još jedan stanični razmak... djelovao mi je umirujuće.
