Ovih vrućih ljetnih dana kad će nam žeđ biti stalno na pameti (u i grlu), prisjetih se kako se u Stockholmu brižno ophode prema "nasadima" na javnim mjestima, a koji bi mogli za sušnih dana ljeta žeđati.
Radi se o sustavu "zalijevanja" stabala koji je kao načelo kod nas poznat kao "kap po kap", a kojeg sam, podržanog drugačijom tehnikom, svojevremeno vidio u Dalmaciji na Visu. Njime su tamo navodnjavali plantaže bresaka.
U Stockholmu, čini se, većinu "javnih" stabala kojima prijeti odumiranje za vrijeme sušnih dana ljeta, opremaju posebnim vrećama koje, nakon punjenja vodom, nju polako otpuštaju u tlo oko stabala. Po svemu sudeći - funkcionira. Jer... nigdje nisam vidio sasušenih... zaboravljenih stabala.
Te vreće donekle poružnjuju dojam nakakvog zelenog prostora (pa i ovakvog s "umjetnom travom"), ali to nikoga ne zabrinjava.
Za "ozbiljnija" stabla, vidljivo je, ne štedi se na vrećama-zalijevačicama.
Na jednoj takvoj vreći uspio sam pronaći komercijalnu naljepnicu te se ispostavilo da je patent iz SAD-a. Uz opće karakteristike doznah da je jedno punjenje dovoljno za 5-9 sati kontinuiranog zalijevanja.
Iako nisam vidio sâm proces dnevnog "punjenja", ne sumnjam da postoji javna služba koja sustavno dnevimice mobilnim mini-cisternama dopunjava vreće vodom.
Drugačije gradski "biljni nasadi", žardinjere, imaju predviđeno zalijevanje kroz poseban unaprijed ugrađen lijevak kojim se voda do biljaka dovodi kroz zemlju, a ne odozgo.
Eto... a budući da ima i drugih žednih bića, ima i drugih vodâ na raspolaganju.
Neki se snalaze i s termosicama na rubu prekrasnog engleskog parka...
... a neki bez pardona i sa štekama pive, prepuštajući se pritom i nožnom hlađenju u fontani.
I za današnji kraj... kad smo već kod pitke vode, bijah iznenađen doznavši da je voluminozna zgrada, koja se na jednom od brežuljaka diči poput neke "neo"-utvrde, zapravo jedna od "vodosprema" / "vodotornjeva" u vodovodnom sustavu Grada.
