Već sam bio natuknuo kako Stokholm intenzivno radi na poboljšanju sustava pročišćavanja otpadnih voda iako ne mogoh ni vidjeti ni naslutiti o kakvom se "mehanizmu" to radi. Jednako tako nisam vidio (ni shvatio) njihov mega-sustav zbrinjavanja i reciklaže otpada, ali se u svakodnevnici, na svim urbanim i suburbanim prostorima to itekako vidjelo.
Odnosno točnije - smeće i nered se uopće nisu vidjeli.
Ondje, gdje se kućni otpad odlaže u nama uobičajene kante "pred vratima", naoko nema razlike. Može se pomisliti: "Pih, ne'š ti sustava!". Ali... princip je isti, ali su vidljive nijanse. Čistoće. I disciplina kojom se to postiže.
U dijelovima grada koji se širi, u naseljima koja se grade ili obnavljaju, većina kućnog otpada odlaže se u podzemne spremnike s vratašcima tako da na ulici nema neurednih kontejnera i nemilih scena gomilanja otpada svuda unaokolo. [Prikazani spremnici snimljeni su usred naselja u kojem pretežno žive nedavni imigranti s područjâ svijeta u kojima se prema nekom našem stereotipu ne mari mnogo za "reciklažu" i takve "trice". A eto!]
U zgradama gdje je to bilo moguće, zatvoreni spremnici za kućni otpad ugrađeni su u prizemlja s otvorima koji se otvaraju elektroničkim ključem, istim onim za otvaranje ulaznih vrata u zgradu.
Kako li su postigli da se sa smećem ne ophodi "na balkanski način"? Vidim, piše i: "Pod video nadzorom", ali to nije mrtvo slovo na papiru - postoji očito neka reakcija sustava na nepridržavanje načela. Što god da je, djeluje! "Nema majci" razbacivanja...
Kontejneri za prihvat isluženog tekstila nisu neka novost, bilo ih je po Europama i prije negoli su ih uveli kod nas.
Ovdje vam (uredno i...) "zeleno" zahvaljuju "za vašu dobrotu" iako je (meni) zapravo nejasno kamo ta roba u konačnici završava... u "reuse" ili "recycle" modusu?
S još "prizemnijom" brigom o otpadu, onom uličnom, svakodnevnom, nisam se baš "bavio", Ta, ulice su (a i sav plavo-zeleni pojas oko grada - vode, travnjaci i šumarci) toliko čiste, tj. bez porazbacanih otpadaka da se o tom uopće ne razmišlja. Navika (disciplina) odbacivanja otpadaka u kante za smeće pokazuje se sama po sebi razumljivom.
Pa ipak, zbog vjerojatnog obeshrabrivanja svugdjeprisutnih galebova u nakani upada u ulične kante (problem nama poznat zbog vrana!), neke (kante) imaju zanimljivu "lažnu", lančanu barijeru na otvorima.
E ovime su me "oborili s nogu"! Ono što se kod nas smatra nerješivim problemom i odurnom pojavnošću, tzv. "glomazni otpad", tamo je provedeno na elegantan način.
Čovjek, prema naputku: - kupi odgovarajuću izdržljivu vreću većeg ili manjeg volumena i već u njenoj cijeni plati odvoz.
- napuni je svojim gomaznim otpadom i koliko toliko "zaveže" protiv prosipanja.
- nazove broj Službe koja se pobrine da se vreća otpada promptno odveze s ulice.
End of story.
A kamo oni to odvezu i kako zbrinu... možda doznam nekom sljedećom prilikom!
Imam, ipak, jednu zanimljivu opservaciju - dijelovi puteljaka, pločnika i sl. koji se ne mogu "pomesti" strojno, nekom samohodnom čistilicom, naprimjer stepenice (!), začudno su zapušteni(e)... često su prepune otpalog lišća, grančica i borovih iglica. Pravi paradoks.
A dotle, pločnici i biciklističke staze, vidjeh, čiste se i naoko "predimenzioniranom" motornom mehanizacijom. Po svemu sudeći uspješno.
Sve u svemu, čistoća je tamo nešto, kako već rekoh, "samo po sebi razumljivo". Pa i gdje javni sustav čišćenja nema izravan pristup, postoji smislena privatna inicijativa.
Ne govori poslovica uzalud: "Pometi najprije pred svojim vratima!". Donekle metaforički, ali svejedno.
