Klik - Po Europama

srijeda, 06.03.2019.

I još nešto...

Nisam bio u spomenutoj slaščičarni, ali ti su "rafter(s)i", ako dobro naslućujem, splavari koji su svojevremeno na splavima Savom "spuštali" iz Gornje Slovenije kojekakvu robu. Koja gužva...!
[Preslike fotografija u ovom postu su s uličnog panoa u Brežicama]


Drugi pak majstori koji su operirali po Savi između dva rata bijahu "kolnarji", ugljenari, koji su, za ne vjerovati, bili "lovci na ugljen" iz rijeke Save.

To je otprilike opisano i u članku koji je 1957. godine objavio zagrebački "Vjesnik", kako slijedi:
"Seljaci iz okolice Brežica u Sloveniji povremeno se prihvaćaju još jednog posebnog zanimanja: postaju ugljenari! Njihovi 'ugljenokopi' nalaze se u rijeci Savi koja protječe kraj njihovih sela, a ugljen umjesto lopatom hvataju mrežom, baš kao da love ribe. Zapravo vade iz Save komadiće ugljena koji u Savu dolaze iz Trbovlja (gdje se nalazi velika separacija). Izvađeni ugljen koriste uglavnom za svoje potrebe, a jedan dio prodaju. Najbolja sezona 'lova na ugljen' je u proljeće i jesen kada naraste vodostaj Save.
Na slici: Karel Budič za vrijeme rada s mrežom za dizanje ugljena s riječnog dna."


Kvaka je u tome što se ugljen iz rudnika Trbovlje godinama "prao" vodom rijeke Save i time se od težeg ugljena uglavnom odvajala lakša, plivajuća "jalovina"... no tokom te separacije očito je niz rijeku "pobjeglo" i nešto ugljena.
Lukavci su kod Brežica, kako pokazuje skica, kopali jame u riječnom dnu u koje se zbog vrtloga u riječnoj struji slegavao ugljen kojeg je bujica nosila. Trebalo ga je onda samo mrežama/hvataljkama izvaditi.

[Za mog djetinjstva Sava je kod Zagreba bila odurno prljava. Uvijek su stariji govorili - "To Trbovlje pere gore ugljen". Unatrag nekoliko desetljeća se em promijenila tehnologija, em pozatvaralo ugljenokope u Sloveniji pa je Sava kod Zagreba, za promjenu, katkada nevjerojatno čista]


Još je jedna posebnost prikazana na uličnim panoima - most preko Save i Krke koji je izgrađen početkom 20. stoljeća te je tada bio jedan od tri najdulja mosta u Monarhiji.


U doba početaka "automobilizacije" na njemu je, prema slici, bila istaknuta tabla "Vozite korakom, inače slijedi kazna". Štono bi Englezi rekli: "Dead slow!"
Ja sam ga imao čast proći nekoliko puta biciklom tokom ere mladenačkog bicikliranja po okolici Zagreba te, i ne znajući za takve "propise", vjerojatno nisam prekršio zakon.


Danas je most u potpunosti zatvoren za promet dok se na njemu obavljaju sanacijski radovi. Željezo je željezo! Posliej sto godina više nije bio siguran za promet (na prvim snimkama GoogleStreet-a još se snimatelj provozao njime).

[Kuriozum za mene bila je ograda pristupnog kolovoza čiji su metalni stupovi (ono desno) od ljevanog željeza, isti onakvi kakvima je ograđen zapadni dio Strossmayerovog šetališta u Zagrebu (i mnoge gornjogradske štenge), a koje je (stupove) projektirao znameniti Lenuzzi.]


Uz jednu usputnu kuću koja me je u prvi mah podsjetila na "kuću na brdu" iz Hitchcockovog filma "Psycho", Brežičani su uredili vrhunsko parkiralište za tri turistička "kampera" s potpunom uslugom dobave vode i struje, pražnjenja kemijskih zahoda te dječjim igralištem za male turiste. Kao u našim vrhunskim marinama na moru.


S ovim smiješnim sistemom zaključavanja poštanskog sandučića i ja zaključujem ovaj kratki serijal scena viđenih tokom jednosatne posjete Brežicama.

[Brežice - ožujak 2019.]

utorak, 05.03.2019.

"Što je grad bez rijeke!?"

Na povijesnim "crtežima" su Brežice često bile prikazivane u "romantičarskom" tonu, s obližnjom rijekom Savom kao zamalo jezercem za dokono veslanje i provod.


Danas taj isti dio krajolika izgleda nekako grublje - do prije koju godinu to je bilo blatnjavo poplavno područje Save bez ikakve urbane gradnje.


I novovjeka tabla uz pristupni puteljak jasno je davala do znanja opasnost
te sugerirala izbjegavanje prilaza u slučaju očekivane / prognozirane visoke vode.


Međutim... situacija se tamo u posljednjih četiri-pet godina potpuno promijenila. U tri godine Slovenci su uspjeli tik kod Brežica izgraditi još jednu u nizu hidroelektrana "na donjoj Savi".


Formirano je akumulacijsko jezero 4-5 puta veće površine od zagrebačkog Jaruna koje vodom "hrani" elektranu. Za razliku od "diskutabilne" energije Nuklearke Krško koja se vidi u pozadini (!) na udaljenosti od nekih sedam kilometara, njena petnaest puta manja proizvodnja energije je, laički promatrano, apsolutno čista.


Sve hidroelektrane se ozbiljno hvataju u koštac sa "separacijom" neželjenog, rijekom doplavljenog materijala, a ovdje je on, potaknut vodenom strujom, formirao pravu "splav" i privremeno stanište lokalnih ptica močvarica.
[Mala digresija za Zagrepčane - jeste li primijetili kako se Sava, na protoku ispod naših mostova, ovih tjedana doima nekako neuobičajeno čistom, plavozelenkastom...?]


Nizvodno od brane Sava se zajedno sa simpatično izvedenim drenažnim kanalima ponovno vraća u svoje korito uobičajenih dimenzija i poznatih vizura... te se kilometar nizvodno spaja s rijekom Krkom.


Iako se do sâme vode akumulacijskog jezera ne može prići, barem ne u neposrednoj blizini brane, ipak je cijeli kompleks očito prepoznat kao potencijalno rekreacijsko područje te je, uz česta upozorenja o "prilasku na vlastitu odgovornost", pješacima i biciklistima ovim mostom omogućen / dozvoljen pristup i gibanje po nasipu jezera.


Nekadašnje "poplavno područje" ostalo je i dalje na raspolaganju "opičenijim" motoriziranim adrenalincima... i, koliko sam shvatio, lovcima.
Ne bih se začudio da do neke moje sljedeće posjete tamo nikne i ozbiljnija rekreacijska zona.

[Brežice - ožujak 2019.]

ponedjeljak, 04.03.2019.

Vljudno vabljeni, nič siljeni

S ovom izjavom koju si slobodno prevodim kao "Ljubezno pozvani, nimalo prisiljeni" oduševili su me, makar je to samo slogan njihovog bogatog Posavskog muzeja.


Gradić nam je, iako u nedjeljno popodne pomalo neprirodno pust, odavao neku toplu mirnoću i šarmantnost, barem ona njegova "stara jezgra". A da o čistoći i urednosti i ne pričam! Čak se i golema "žitnica", valjda najstarija zgrada u gradu (na slici) nekako čini "kao apoteka".
Po konfiguraciji terena pak, gradnji i položaju urbanog središta na uzdužnom brežuljku podsjetio me na (ovdje) već nekoć opisan austrijski Bad Radkersburg... ili Kranj...



Toranj je vidljiv skoro sa svakog mjesta u gradu (a i šire) i nije čudo da su ga odabrali kao upečatljiv "orijentir".



Puno "vrjedniji primjerak" gradnje je "fortifikacija" koja svojim volumenom dominira rubom grada tristotinjak metara od rijeke Save.


Spominje se prije više od četiristo godina, a i njen položaj nad Savom bio je tada, kako se čini, nekako neposredniji... i "opakiji".
[Fotografija je presnimak s njihove ulične izložbe o gradu...]


Danas utvrda figurira, uglavnom valjda, kao "Muzej na kraju grada" i ugodan je vizualni "background" rekreacijskoj zoni uz Savu...


Ondje gdje je naplavno područje rijeke odmah pod brijegom, tamo obično ima i žaba... pa pretpostavljam da je ovaj par žab(a/i)ca na kućnom pragu stare prisavske hiže, neka njihova lokalna simpatična "maskota"...

[Brežice - ožujak 2019.]