Potaknut Shadow-ičinim spomenom riječi "rafter" u komentaru prošlog posta, našao sam za shodno/zgodno spomenuti i još neke brežičanske "štoseve".
Nisam bio u spomenutoj slaščičarni, ali ti su "rafter(s)i", ako dobro naslućujem, splavari koji su svojevremeno na splavima Savom "spuštali" iz Gornje Slovenije kojekakvu robu. Koja gužva...! [Preslike fotografija u ovom postu su s uličnog panoa u Brežicama]
Drugi pak majstori koji su operirali po Savi između dva rata bijahu "kolnarji", ugljenari, koji su, za ne vjerovati, bili "lovci na ugljen" iz rijeke Save.
To je otprilike opisano i u članku koji je 1957. godine objavio zagrebački "Vjesnik", kako slijedi: "Seljaci iz okolice Brežica u Sloveniji povremeno se prihvaćaju još jednog posebnog zanimanja: postaju ugljenari! Njihovi 'ugljenokopi' nalaze se u rijeci Savi koja protječe kraj njihovih sela, a ugljen umjesto lopatom hvataju mrežom, baš kao da love ribe. Zapravo vade iz Save komadiće ugljena koji u Savu dolaze iz Trbovlja (gdje se nalazi velika separacija). Izvađeni ugljen koriste uglavnom za svoje potrebe, a jedan dio prodaju. Najbolja sezona 'lova na ugljen' je u proljeće i jesen kada naraste vodostaj Save.
Na slici: Karel Budič za vrijeme rada s mrežom za dizanje ugljena s riječnog dna."
Kvaka je u tome što se ugljen iz rudnika Trbovlje godinama "prao" vodom rijeke Save i time se od težeg ugljena uglavnom odvajala lakša, plivajuća "jalovina"... no tokom te separacije očito je niz rijeku "pobjeglo" i nešto ugljena.
Lukavci su kod Brežica, kako pokazuje skica, kopali jame u riječnom dnu u koje se zbog vrtloga u riječnoj struji slegavao ugljen kojeg je bujica nosila. Trebalo ga je onda samo mrežama/hvataljkama izvaditi.
[Za mog djetinjstva Sava je kod Zagreba bila odurno prljava. Uvijek su stariji govorili - "To Trbovlje pere gore ugljen". Unatrag nekoliko desetljeća se em promijenila tehnologija, em pozatvaralo ugljenokope u Sloveniji pa je Sava kod Zagreba, za promjenu, katkada nevjerojatno čista]
Još je jedna posebnost prikazana na uličnim panoima - most preko Save i Krke koji je izgrađen početkom 20. stoljeća te je tada bio jedan od tri najdulja mosta u Monarhiji.
U doba početaka "automobilizacije" na njemu je, prema slici, bila istaknuta tabla "Vozite korakom, inače slijedi kazna". Štono bi Englezi rekli: "Dead slow!"
Ja sam ga imao čast proći nekoliko puta biciklom tokom ere mladenačkog bicikliranja po okolici Zagreba te, i ne znajući za takve "propise", vjerojatno nisam prekršio zakon.
Danas je most u potpunosti zatvoren za promet dok se na njemu obavljaju sanacijski radovi. Željezo je željezo! Posliej sto godina više nije bio siguran za promet (na prvim snimkama GoogleStreet-a još se snimatelj provozao njime).
[Kuriozum za mene bila je ograda pristupnog kolovoza čiji su metalni stupovi (ono desno) od ljevanog željeza, isti onakvi kakvima je ograđen zapadni dio Strossmayerovog šetališta u Zagrebu (i mnoge gornjogradske štenge), a koje je (stupove) projektirao znameniti Lenuzzi.]
Uz jednu usputnu kuću koja me je u prvi mah podsjetila na "kuću na brdu" iz Hitchcockovog filma "Psycho", Brežičani su uredili vrhunsko parkiralište za tri turistička "kampera" s potpunom uslugom dobave vode i struje, pražnjenja kemijskih zahoda te dječjim igralištem za male turiste. Kao u našim vrhunskim marinama na moru.
S ovim smiješnim sistemom zaključavanja poštanskog sandučića i ja zaključujem ovaj kratki serijal scena viđenih tokom jednosatne posjete Brežicama.
