Putem prema slovenskom planinskom prevoju Jezersko ne može se fulati usputno jezerce Črnava kod Predvora. Nije nešto "ekstraordinarno" ni veliko, ali kako to priliči Slovencima - uredno je, pitomo, tiho... barem u ovo doba godine.
Iako nije baš bilo "u cik zore", "autohtone" patke su, nekako dremljive, kunjale na ostacima nekadašnjeg, vjerojatno, pristaništa za čamce...
Kad cesta krene sve strmije, može se zastati uz neobičan par "krajputnjaka" - ispalo je da je to nekadašnja granica Koruške i Kranjske (svaka sa svojim međašnjim kamenom)... Bilo je to stanje od prije Prvog svjetskog rata. Ne pitajte me više od toga. Ta povijest se "u nas" nije baš nadahnuto predavala ni učila ni "ispitivala".
Tu negdje počinje i područje Jezerskoga koje su grafički u svom grbu prikazali planinama, ovcama i nekom vodom. OK jezerom, ali ovcama?!?
Ovce sam, fakat, našao na nekom prostranom pašnjaku.
Naišao sam i na neku čudnu "mogilu" prekoputa, sa solo-drvcem na vrhu.
Ali jezero, kasnije vidjeh da ga nazivaju "Pastirskim", majušno ali simpatično, profulao sam.
Bio sam očito zaokupljen kojekakvim drugim zanimljivim, rijetko viđenim "artefaktima" uz cestu.
[Preddvor / Jezersko - listopad 2018.]
I tako preskočismo u Austriju, a da (doslovce) jezersko jezero ne vidjesmo. Bit će sljedećom prilikom.
I to je otprilike to od Slovenije, s veseljem "probrauzane" u dan vremena.
Iako slovenska Logarska Dolina nije nepoznata ljubiteljima prirode te pogotovo planinarima, još uvijek, vidim, nisu mnogi osjetili njene čari. Možda ovim slikama u nekome potaknem želju da se uputi onamo...
Ovo je jedna od prvih, tipičnih pogleda koji se ukažu putniku namjerniku kada "uđe" u tu dolinu s ceste uz rijeku Savinju.
U donjem dijelu, tokom tri kilometra, prolazi se mimo slikovitih pašnjaka da bi kasnije cesta/staza ušla u još četiri kilometra šume.
Na samom kraju doline, kada ona prelazi u strme litice, s vrha 90 metarske stijene prelijeva se slap Rinka koji se smatra izvorištem (točnije - neposredno je ispod izvora) rijeke Savinje koja kasnije teče (i) kroz Celje.
Moguć je pristup do sâmog njegovog podnožja a na stijeni pored planinari su inicirali izgradnju ogledne platforme - vidikovca "Orlovo gnijezdo" .
Ovim filmićem pokušao sam oslikati dojam stajanja desetak metara od podnožja slapa
Zbog lake pristupačnosti vozilima (uz petnaestak minuta malo strmije šetnje) onuda se povremeno vrzma dosta znatiželjnika, a ovom prilikom je podnožje okupirala i "ekskurzija" iz, rekao bih, Slavonske Požege, koja je uspjela svojom mladenačkom grajom nadjačati i huk slapa.
To mjesto je ujedno i polazišna točka za ne tako dalek, ali zato visoko izgrađen dom na planini (točnije - lokalitetu!) Okrešelj. Planinarima je prije uspona uobičajeno signalizirati je li dom "otvoren" za javnost da ne bi "poljubili vrata", no ovdje mi je pažnju privukao lokot kojim je "status" doma "zaključan" kako bi se spriječili psine kojima bi "šaljivci", "izvrtanjem informacije" možebitno obmanuli planinare.
["Propucavanje" ove table sačmaricom ne bih komentirao!]
*************************************
A ovo je jedna sasvim druga priča iz paralelne ledenjačke doline koja se većim dijelom naziva Matkov Kot. Naime, jednu su usputnu pećinu/špilju ponad ceste nazvali "Bivalištem zmaja Lintvera" te su do nje izgradili nekoliko desetaka metara dugo solidno drveno stubište.
Jedini "problem" je u tome što se entuzijazam organizatora razgleda pećine suočio s vjerojatno objektivnom opasnošću od odrona kamenja te je u podnožju stubišta postavljena tabla "Prepovedano!". Ali... kako nema bodljikave žice... kh kh... uspon je implicitno prepušten "na vlastitu odgovornost".
Pećina je simpatična, nije prevelika, rekao bih da je upola manja od naše špilje Vindije kraj Varaždina... ali za sjest' i malo "počinuti u miru" u posebnom okruženju - odlična.
A da bi dojam "zmajske pećine" bio potpun, na nju su "namontirali" plastičnu "repliku" zmaja... što mi se čak i nije učinilo kičastim.
Iako ću možda pri sljedećem posjetu Celju "potražiti" i poslušati savjete "domaćih", bilo usmene ili s nekog turističkog letka, u ovom kratkom prolasku njegovom urbanom jezgrom uživao sam u neopterećenom zapažanju njima svakodnevnih sitnica i situacija.
Za razliku od zapuštenih žardinjera na koje smo kod nas navikli, tamo sam na nekoliko mjesta vidio pravo poigravanje njihovim izgledom... i sadržajem. Celje nije jedino u tome - može ih se naći, takve, i u Novom Mestu.
Kad god doma primim metlu u ruke i izađem pomesti pločnik pred kućom, povremeno preplavljen jesenjim lišćem, osjećam neku blagu sprdnju u očima prolaznika. Žalosno..., jer u Sloveniji, Austriji... nitko se ne srami okoliš svojeg doma i preko granice svoje "privatnosti" održavati urednim.
Onaj koji u to ne vjeruje neka se samo proveze bilo kojim slovenskim ili austrijskim selom. I neka otvori oči.
Iako je, mislim, taj neki celjski "festival kišobrana" već davno prošao, očito namjerno ostavljeni kišobrani mijenjaju ton pješačke zone, veselo čekajući nove jesenske kiše...
Bicikl, fotografski aparat i pozdrav putniku namjerniku dobre volje - odlična kombinacija. Vrlo vjerojatno je čovac neka njihova lokalna legenda. Istražit ću drugom prilikom.
I za kraj "Usputne jednosatne celjske kronike", ne mogu odoljeti pokazati i jednu karakterističnost u uličnoj "galanteriji" tog grada - kupole.
Neki kružni tokovi u zoni smirenog prometa izvedeni su kao plitke kupole od sjajnog rostfraja. Ne znam koliko je to vidljivo noću, ali očito funkcionira.
Iako nisam istražio što to natkriva čak nekoliko plastičnih kupola na "glavnom" (?) trgu... lako je moguće da je "dolje" neki pothodnik ili podzemna garaža.
I kad se tome pribroji poveća "centralna" rostfraj kupola - fontana (vidljiva u pozadini prethodne fotografije) niz koju se zapravo cijedi voda, slobodno mogu reći da su u vremenima uređenja tog svojeg pješačkog centra grada arhitekti bili opako "opičeni" na kupole.
A da netko "pametan" ne bi bio ponukan lizati fontanu i "piti" tu vodu, za svaki slučaj postoji i upozorenje o njenoj "nepitkosti". Da se ne kaže "nisam znao"!
[Celje - listopad 2018.]
Toliko o Celju od mene ovoga puta, a u sljedećih nekoliko postova postavit ću još pokoju fotku Slovenije... Za zainteresirane.
Meni nisu svi gradovi "po mentalitetu" jednaki. Neki, kao i ljudi... nekako nemaju smisao za humor.
Celje mi, naprotiv, ima u sebi neku dozu vickastosti što mi se dopada.
Oblačenje drveća u vunene "patchwork"-e nije novost u svijetu niti se svima sviđa, ali svejedno, pogotovo ako je "gerilsko", izvaninstitucionalno, može razbiti ustaljeni format grada.
Poigravanje riječima u javnom izričaju puno govori
o društvancu iza toga... i, barem mene, doslovce
vabi na "pristanak" na "caffe latte" .
Koji put me i lokalni jezik svojom "pjevnošću" izaziva
na smijuljkanje... poput češkog npr.
No ni Slovenci nekako ne zaostaju...
Ta neka galerija koja u najavi i putokazu naginje na namjerno iskrivljenu, po talijanski, sladoledarnicu, nije baš "benigna" u svom asortimanu jer i po pogledu kroz dvorišni prozor i po reklami, naknadno viđenoj na internetu, ne prodaje samo kipiće i keramiku, nego i "erotična darila" (poklone).
Na jednoj uličnoj fasadi naiđoh na niz, rekao bih, "socrealističkih" simbola rada i pregalaštva... Simpatično, ali iz današnje perspektive nekako skoro "utopijsko". I Beč obiluje takvim simbolima po fasadama... no to je neka tamošnja priča.
Današnja "tržišna ekonomija" i u Celju nekima "zatvara dućane"...
pa je ovakva politička "intervencija" sa strane samo kap inicijative
u moru stvarnog nereagiranja.
I za današnji kraj i sažetak, netko se potrudio na fontani "šablonom" posprejati svoje mišljenje - "Internacionalno" prepoznatljivim govorom.
I Celje je, kao i Zagreb, uz svoju rijeku Savinju ostavilo prikladan zeleni pojas za "disanje" grada, njegovih stanovnika i putnika namjernika.
Oni jedan njegov dio čak proglasili i "gradskom plažom" koja je, ovako, u jesen, poput drugih sličnih, dostojno opustjela na rubu prohladnih alpskih vjetrova.
Još neko vrijeme moći će se odigravati i pokoja "usputna" partija ping-ponga,
a onda će, Slovenci k'o Slovenci, otperjati na snijeg i njihova smučišča.
Šetnicu uz obalu pretvorili su neki "slobodni umjetnici" i u privremeni političko-socijalni dijalog vidljiv možebitno dokonim šetačima i šetačicama pasâ.
"(...)
- (znate) kako neki žive.
- Kako žive?
- Neki teško, s mirovinama jedva prežive.
- Biste li si nešto poželjeli za budućnost?
- Ništa, samo zdr(avlje).
(...)"
I sve tako i sličnom stilu...
Dok pojedini parovi mlađih, sjedeći na stepenicama "na hladnom betonu", vode svoj vlastiti, neopterećen, uzbuđujući dijalog.
Svaki put se tokom boravka u Sloveniji s nekakvom nelagodom sjetim svih onih "našijenaca" koji s očiglenom zluradošću šire viceve o Sloveniji kao "maloj", zamalo "mizernoj"..., a da nikada onamo nisu ni prismrdili, a kamoli da su osjetili njen duh, mentalitet... i red koji, između ostalog, tamo uglavnom vlada. Za razliku od...
