Putem prema slovenskom planinskom prevoju Jezersko ne može se fulati usputno jezerce Črnava kod Predvora. Nije nešto "ekstraordinarno" ni veliko, ali kako to priliči Slovencima - uredno je, pitomo, tiho... barem u ovo doba godine.
Iako nije baš bilo "u cik zore", "autohtone" patke su, nekako dremljive, kunjale na ostacima nekadašnjeg, vjerojatno, pristaništa za čamce...
Kad cesta krene sve strmije, može se zastati uz neobičan par "krajputnjaka" - ispalo je da je to nekadašnja granica Koruške i Kranjske (svaka sa svojim međašnjim kamenom)... Bilo je to stanje od prije Prvog svjetskog rata. Ne pitajte me više od toga. Ta povijest se "u nas" nije baš nadahnuto predavala ni učila ni "ispitivala".
Tu negdje počinje i područje Jezerskoga koje su grafički u svom grbu prikazali planinama, ovcama i nekom vodom. OK jezerom, ali ovcama?!?
Ovce sam, fakat, našao na nekom prostranom pašnjaku.
Naišao sam i na neku čudnu "mogilu" prekoputa, sa solo-drvcem na vrhu.
Ali jezero, kasnije vidjeh da ga nazivaju "Pastirskim", majušno ali simpatično, profulao sam.
Bio sam očito zaokupljen kojekakvim drugim zanimljivim, rijetko viđenim "artefaktima" uz cestu.
[Preddvor / Jezersko - listopad 2018.]
I tako preskočismo u Austriju, a da (doslovce) jezersko jezero ne vidjesmo. Bit će sljedećom prilikom.
I to je otprilike to od Slovenije, s veseljem "probrauzane" u dan vremena.