Sljedeće proputovanje kroz Pečuh, nakon sedam godina, desilo se u već poprilično uznapredovalom proljeću...
Rascvjetani voćnjaci na ulazu u grad dodatno su pojačali ugodan dojam.
A stup televizijskog tornja bio nam je orijentir i prva kratka međudestinacija.
Neću vas zamarati panoramom grada Pečuha viđenom s vrha tog brda, niti uostalom sâmim tornjem, ali mi je neki usputni memorijal (tik do TV-tornja) s obezglavljenom simbolikom dao ideju za kasnijim fotografiranjem kojekakvih statua i statueta posijanih po cijelom gradu, vjerojatno kao posljedicama njegove nominacije za Europsku prijestolnicu kulture, 2010. godine.
A tih skulptorskih djela bilo je stvarno skoro na svakom koraku. Kao i u Budimpešti, "preko nekoliko" njih prikazivalo je "gole ženske"...
... pa čak i popriličnu gomilicu golotinje na nekom "poliptihu", kojemu se, iz ove vremenske distance, više ne sjećam ni položaja ni značenja.
Osim ove statue bez glave i bez ruku...
... uz fontanu koja (još) nije bila ponovno upogonjena, udobno se izvalila sasvim pristojno odjevena žena koja je nasmiješenom, vrckavom maskom fol-pokrivala ionako vrckavo i nasmiješeno lice.
U njihovoj pješačkoj zoni mogao se, među ostalim, naći i guliverski palac za usputnu usporedbu proporcija...
... kao i egzotična živina na kutnoj gredi gradske kuće, meni nepoznate simbolike.
No nije sve ostalo na simboličkim umjetničkim izričajima. Grad koji je prvoosnovano sveučilišno mjesto u Mađarskoj može se vjerojatno podičiti i učenim glavama, od kojih mi se jedna, na pozamašnoj fontani, doimala pomalo dalekovidnom. Doslovno.
