Na povratku iz Mađarske u Hrvatsku, jedan od logičnih puteva prelazi i preko Pečuha, tzv. "Grada bez granica", dovoljno zanimljivog da mu se posveti nekoliko sati šetnje i pažnje.
I stvarno, "kakav je Pécs Város?". Pohodismo ga do sada dva puta i pokazao se dopadljivim... raznolikim... kakav mu je uostalom i grb, pun povijesnih i geografskih simbola.
Dijelovi starijeg Pečuha donekle nalikuju nekim ulicama/trgovima u Varaždinu, Sisku ili Karlovcu, od kojih je po stanovništvu trostruko veći.
Taj dio pretvoren je u ugodnu i "kultiviranu" pješačku zonu s atraktivnom "hortikulturom" čak i na izmaku zime.
To nije (bilo) doba godine koje bi na ulice izmamljivaljo gomile dokonih šetača, ali po nizu postavljenih skulptura novijeg, "modernog", manje figurativnog izračaja, a koje ujedno, vidjesmo, služe i kao usputne točke za sjedenje i "naslanjanje" u toj pješačkoj zoni, vrlo je vjerojatno da grad s najstarijim Sveučilištem (i jednim od vodećih...) u Mađarskoj, primjerice ljeti vrvi od života.
Neki detalji pokazuju da su i nekoliko godina prije proglašenja Evropskom prijestolnicom kulture, 2010. godine, počeli uređivati urbani prostor po uzoru na srednjoeuropske trendove.
Čak su obični kameni šahtovi/rešetke ulične kanalizacije (kao i prstenovi oko "urbanih stabala") izvedeni kao svojevrsne, pitoreskne "rozete".
Iako nisam uspio naići na neku "opisnu tablicu" u blizini ovog komadića popločenja na trgu, pretpostavljam da je to "muzejska", "memento verzija" kolosijeka za tramvaje koji su, sa slike je očito, u Pečuhu prometovali između 1913. i 1960.
[Pečuh - ožujak 2005.]
Dakako, prema običaju (a ni na pitanje nije odgovoreno), nastavak slijedi.