O detaljima na Budimu (i obližnjem brdu Gellért s tzv. "Citadelom") mogla bi se izdati debela fotomonografija pa to, za sada, prepuštam izdavačima turističkih itinerara.
Ili posjeti "angažiranih" putnika namjernika i njihovim vizualnim, kulturnim ili inim preferencama.
Nama je silazak s Budima to popodne, pješice, pružio dodatnu priliku za ležerno utapanje u sasvim drugačiji svijet nizinske Pešte.
Usput i "uz put" rečeno, oronulost pješačkog pločnika, pretpostavljam i nadam se, samo je (bila) još nesanirana posljedica netom protekle zime.
Jedan od najspominjanijih mostova Budimpešte preko Dunava je svakakao "Lančani most" koji je vjerojatno u svojoj povijesti pretrpio nekoliko rekonstrukcija, ali je i sada zadržao tu svoju "lančanost", ma kako da je naoko nevidljiva. Za manje pažljivije - noseća konstrukcija nalikuje na lanac bicikla sa zglobovima, "obješen" između uporišnih točaka na kopnu i stupovima.
S njega "puca"... vjerojatno najljepši, tako tipičan pogled na netom "oprani" mađarski Parlament.
Pogled unatrag s peštanske obale, dok se još reflektori za osvjetljavanje Vladinih zgrada na Budimu nisu upalili, pruža ugodnu sil(h)uetu.
Prvi most nizvodno Dunavom je "Elizabetin most" i on je, da bi vjerojatno nekako zadržao "oku ugodne linije", izveden kao "viseći", koristeći sajle umjesto lanaca, ali i pomalo nezgrapne stupove nosače umjesto građenih stupova-kula kao što su na Lančanom mostu.
A u pozadini fotografije, na Citadeli se "dičio" spomenik mađarskoj Slobodi, ili tako nekako, kojega su Mađari, kako već negdje jedanput spomenuh, "lukavo" prenamijenili iz tipičnog ruskog poslijeratnog spomenika Crvenoj armiji i njihovoj ulozi u oslobađanju Budimpešte.
Kroz njegove "sajle" već se, te večeri, nazirala noćna iluminacija Budima...
A "Lančani", ovog puta snimljen iz "jurećeg" tramvaja prema gradu, pokazao je sav noćni čar svojih "istaknutih oblina"!
