U nastavku, vrijedilo je popeti se, napokon, i na Buda brdo (ili brda) i pogledati odozgo Peštu okupanu popodnevnim suncem.
Do tamo, na baš uobičajenim, više intuitivnim putem, uputio nas je kažiprst: "Vam' idite!".
Njihov sistem numeracija kuća u ulicama je istovremeno šaljiv i krajnje precizan. Čovjek (skoro) ne može pogriješiti.
Usput naiđosmo na parkić s tada nama neuobičajenim "spravama" (primjerice "skateboardom" na polukružnim "tračnicama"), na kojima su se neki "stariji omladinci" beskrajno zabavljali.
Sve u tom razigranom tonu naiđosmo na čudnovatu skulpturu na početku stubišta za Buda brda koja je nekako na prvu loptu također bila šaljiva. Ne samo meni.
Ali "avaj!". Pokazalo se (kasnije) da se radi o memorijalu mladom šesnaestogodišnjaku (!), Péteru Mansfeldu, koji je, kao osuđeni pripadnik mađarskog "pokreta otpora" protiv sovjetske okupacije 1956. godine, po stjecanju punoljetnosti bio pogubljen od strane Rusa... A ovdje je prikazan njegov neuspješan bijeg iz zatvora skakanjem preko zida...
U nastavku... U nastavku... je naišao i razvikani "Ribarski bedem", poprilično kičast... što sam izbjegao snimiti, pokazujući ovime samo osunčanu kuglu na vršku jednog od njegovoh tornjića.
Na tako dostignutoj visoravni "gornjeg grada" podosta turista i poneka čudna skulptura poput ove dame s tanjurom za kotlovinu na glavi... da bih na nekim kasnijim fotkama s neta shvatio da se (inače, "u sezoni" kupanja) s tog tanjura po njoj (jedva) cijedi "vodopad".
Budimpeštu izgleda nisu kroz povijest štedile poprilične vojne aktivnosti, tako da je jedna usputna, masivna zgrada bila sva izranjavana "projektilima". Mislim da je tada negdje na nekakvoj tabli pisalo da to bijaše bio "Arsenal"... ili "Vojna komanda" (neke nekadašnje vojske)...
Uglavnom, čini se da je danas, po završenoj obnovi, pretvorena u umjetničku galeriju ili tsl.
I poslije svega ukazao (nam) se plato Buda brda s vladinim zgradama u pozadini i velikim praznim, pomalo anemičnim i neiskorištenim prostorom restauriranog ziđa nekih davnih, porušenih dvorova...
