Autostradu Trst-Torino doživio sam u njenom "gornjem" dijelu (jer do Torina nikad nisam stigao) nekako "ljudskiju" od do tada poznatih beživotnih i pomalo dosadnih autocestâ po Europama.
U svom prvom prolazu njome iznenadio me par "odraslih" stabala (ja bih na prvi pogled rekao: tipičnih pinija!) koja rastu u zelenom međuprostoru između brzih traka. Čovjek uglavnom na autocestama nema što snimati, ali ovoga puta bilo je: "Snimaj, snimaj!"
Poslije tri godine na sličnom mjestu naiđoh (opet) na takva stabla (bio sam spreman za "shooting"!), ali sada, usporedbom fotki, nisam siguran radi li se o istoj lokaciji i istim stablima. No, uglavnom, to mjesto se pokazalo odličnim signalom za skori dolazak na izlazni čvor "Padova".
Takvu "hortikulturnu praksu" nisam nigdje dosad vidio. Bilo bi zgodno saznati radi li se o planiranom / projektiranom ostavljanju zatečenih stabala na trasi ili se to, eto, neki buldožerist širih estetskih vidika kod gradnje ceste smilovao lijepim krošnjama... a tehnički prijem to i "progutao"!
Padovu inače prati poprilična turistička euforija, no ja sam iz nekih nepoznatih razloga bio potpuno zanemario bilo kakvu prethodnu pripremu itinerara. I inače moja praksa putovanja naginje "intuitivnom turizmu", ali tada me Padova zatekla potpuno nespremnoga.
Pa krenusmo od slučajnog parkirališta preko slučajnih mostova... I išlo je. Bez GPS-a.
Neki "smiješan" vodotok koji kroz nju prolazi mnogim je "ciljanim" turistima vjerojatno nepoznat, ali itekako doprinosi šarmantnosti, pogotovo u spoju sa starom arhitekturom ili šetnicama do kojih na moju žalost nismo doprli...
Rekoh "vodotok", iako se naoko više radi o nekom kanalu s vodom zamalo "stajaćicom". I stvarno. kasnija konzultacija s kartom, a pogotovo "suvremenim" GoogleMaps-om, vidljivo je da je taj neimenovani gradski kanal dio kanalskog sustava obližnje rijeke Brente, a po jednom toponimu, padovanskom mostu "Ponte Molino" (nešto kao "Mlinski most") očito su tamo odavno postojali i mlinovi.
Praksa dovođenja "vode" do centra grada nije rijetkost. Samo da spomenem Beč, Ljubljanu, Annecy, Bruges... Danas su oni nasljeđe (osim utilitarnog) i, karikiram, romantičnog doba urbanizma.
Sâma gradska jezgra ispremrežena je ulicama s toliko arkada, volta, bolta... nadsvođenih "pločnika", da ne vjerujem da igdje drugdje postoji toliko dosljedna i "tvrdoglava" urbanističko-arhitektonska tipiziranost.
Meni simpatično, molto simpatico...
Čovjek bi stvarno mogao pomisliti da Padovanci, ako su gradski pješaci, nikad ne koriste kišobran. Jer im je i za najžešćih kiša nepotreban.
S voltama, makar i nad kasnije zazidanim prozorima, okitili su i jednu od češće spominjanih palača u gradu. Nije me osobito impresionirala toliko svojom velebnošču, povijesti ili "ljepotom" koliko "kakofonijom" fasadnih oblika i na nju nakeljenog "grbovlja" nekih njihovih povijesnih zaslužnika.
