Iako ova fotka u nekom drugom kontekstu po mnogočemu ne bi prošla moje kriterije objave, dat ću si slobodu proglasivši je tipičnim "akvarelom" grada u kojem voda zapravo "caruje", makar s njim, akvarelom, nema neke bitne dodirne točke.
Prije tih desetak godina bilo je već kasno popodne, "svjetlo" oskudno, plavo poslije kiše, ruke možebitno drhtave [;-)], a "upijanje" grada čak tada i važnije od fotografiranja...
Uvijek me ugodno dojmi neko neočekivano zelenilo koje se uspije izboriti, bilo kao samoniklo bilo s namjerom vlasnika malog djelića zemlje iza kanalskog zida, za svoje mjesto pod suncem.
Na radost onih koji ga u strogim linijama svrhovite arhitekture zamijete.
Voda u Veneciji nije samo puki, usputni pratilac ili nužno zlo. Ona je, sudeći po mnogobrojnim više ili manje bogečkim, elegantnim ili raskošnim kamenim "stubištima" kojima joj pristupaju, itekako integrirani dio viševjekovnog (su)življenja.
Pa makar danas bila, stubišta, i mjesta samo za odmor ili predah žednih turistâ koji, eto, ostaviše i svoj "neuljudan trag".
I nešto sasvim drugačije - ne znam je li se itko od slučajnih namjernika zapitao kako funkcioniraju lokalni, venecijanski poštari kad se suoče s razvrstavanjem ili dostavom pošte primateljima s kućnim (ili katastarskim možda?) brojem #5521. Ako ništa drugo, barem su objekti s bliskim brojevima ipak, čini se, svi "na jednoj hrpi".
Ovdje čak iza žičano-mrežastih vrata kojima su, rekao bih, nervozni stanari zapriječili neprestani ulazak bauljajućih turista u njihov cul-de-sac.
I, onako na odlasku, osjetih se na trenutak u Dubrovniku... Pitam se, pitam, zašto?
Je li i onaj dubrovački iz njegovog mletačkog doba?! Ili obratno - je li ovaj iz njihovog "dubrovačkog doba"?
Umjesto praznine, plošnosti i uniformnog uzorka fasada pompoznog Trga Sv. Marka, "moje oko" odlučilo je okrenuti se dominantnim bordo-crvenim stijegovima koji su bez zastava parali noćno venecijansko nebo. "Bandere bez bandiera".
Kako došli, tako o'šli. Preko mosta na "kontinent".
I dalje po Italiji.
