Pristup Veneciji po "beskonačnom" mostu (i cestovnom i željezničkom) ne odaje naznake neke pretjerane senzacije tamo na kraju.
S te se strane diče (nema veze s izrazom "Come si dice?") neka lučka postrojenja, skladišta, brodski terminal za enormne turističke krstarice - "kruzere" i... (ono lijevo!) višekatno nadzemno parkiralište kapaciteta dovoljnog valjda za sve motorizirane znatiželjnike koji posjećuju Veneciju.
To parkiralište je ispalo poprilično skupo, kao uostalom "sve" u Veneciji, ali čovjek tamo, ako se zapikne s autom, nema alternative.
Ako ništa drugo, s viših katova tog parkirališta mogla se opaliti dobra snimka markantnog mosta po kojem smo netom stigli, odande, s kopna.
Druga "mana" tog i takvog parkinga je "pješačka" udaljenost do neke prve prilike da se čovjek uopće osjeti u Veneciji. Tih kilometar i pol je čisti gubitak od dvadesetak minuta vremena provedenih u lučko / industrijsko / nikakvom okolišu. Osim ako se baš ne naleti na jedan lokalni autobus koji tamo operira prema neprepoznatljivim destinacijama...
No ipak, tokom tih rutiniranih pješačenja za obaju posjeta Veneciji (u razmaku od nekoliko godina) nismo mogli ne zamijetiti rutinu kojom prolazeći turisti preko mosta Ponte della Liberta (što će reći Mosta Slobode) na tablice upozorenja za visoki napon (ispod prolazi vlak prema venecijanskom kolodvoru) zaljepljuju svoje kaugume pa bi se taj most glatko mogao prozvati "elegantnim" imenom "Ponte delle gomme da masticare" - "Chewing Gums Bridge".
Ima tuda još kojekakvih mostova, mosnih konstrukcija, materijala i namjena...
No to je (bio) tek početak... jer Venecija ih ima bezbroj.
"Sve" je tamo, u tom "gradu stotina kanala (i mostova)" nekako drugačije nego što smo navikli. Pa ni "murija" ne šetka unaokolo mašući pendrecima.
Nalikuju li eventualne "potjere" na filmove iz ciklusa James Bonda ne znam, ali na tim su mi se vodama ovi "policjoti" doimali prilično suvereno.
Sve bliže gradu, sve veća gungula... pa i na brodicama (vaporetto-ima), kao potpunim analogijama naših tramvaja ili gradskih autobusa, ljudi zamalo "vise na vratima"...
Čekanje na "pristaništu" na sljedeći vaporetto u željenom smjeru nikako ne može biti dosadno. A scene koje se neprestano izmjenjuju na kanalima odlični su motivi i za one željne fotografiranja.
Onima pak koji ne mare za metež oko njih, dovoljno dobro je i izležavati se pored kanala.
U svojem vlastitom "mjehuriću svijeta".
