Kad mi je jedan drag čovjek u "perifernoj" zvjezdarnici ljetos ukazao na postojanje razglednog stupa na zapadnoj strani Bečke šume nazvavši ga Jubiläumswarte-om (Jubilejnom "čekom" - tornjem za "praćenje") pomislio sam, još svježeg pamćenja na 2000. godinu i tadašnje mahnitanje oko promjene tisućljeća (iako se desilo tek godinu dana kasnije), da se radi o novovjekoj "milenijskoj" tvorevini...
Nakon ležernog gubljenja/lutanja po Bečkoj šumi počevši od isturene autobusne stanice u brdima i zapitkivanja rijetkih prolaznika za smjer - dođosmo mu nenadano... "s madžarske strane".
Sâm toranj se odozdo pokazao prilično impozantnim... i u solidno održavanom stanju.
I okolica tornja bila je poslovično uredna za takve austrijske "javne lokacije", ali neki poveći ugostiteljski objekt uz njega, čudno, nije baš pokazivao pretjerane "znakove života"...
Ploča na nosivom stupu lišila me osobne "milenijske greške", dajući mi na znanje da je stup zapravo bio prvobitno izgrađen uz euforiju s prijalaza iz 19. u 20. stoljeće, ako je uopće tada postojala, te da je u međuvremenu porušen zbog trošnosti i nanovo izgrađen.
Doznah i osnovne trivijalije tipa: koliko stuba do platforme, koja visina i tako... Da se kasnije "mogu hvaliti".
Dakle nakon te 183 stube (pristup kojima se nije trebao ni na koji način platiti!) fakat se čovjek poprilično izdigne iznad šume, ali se i prepusti opakoj vjetrometini.
Već pri načelnom unaprijednom planiranju po karti bilo (mi) je očito da je iz nekog razloga bio izgrađen jako daleko/predaleko od ruba grada tako da je sâm pogled prema Beču, iako golim očima možda dojmljiv, zapravo okom kamere nesnimljiv... pa vas njime neću bespotrebno gnjaviti.
Kako bismo "zaokružili" šetnju u ugodno poslijepodne, spustismo se "na divlje" nekim puteljkom u pravcu grada. Prvo šumom, a onda mimo gusto izgrađenih vikendica. Navodno kvart Penzing.
Iako sam naslućivao blizinu kompleksa Steinhof sa secesijskom crkvom Otta Wagnera opisanom u jednom od prethodnih postova, iznenadilo me kad nam se ovako pokazala odostraga.
U dvorištu jedne od vikendica / ladanjskih kuća opazih spremne "krplje", nastavke za cipele kojima se može hodati po dubokom snijegu bez propadanja. Je li čovjek "upućen" u dugoročnu vremensku prognozu za ovu zimu ili je to na ovim strmim brežuljcima ustvari njihova zimska svakodnevnica?
Uglavnom, skoro u svim tim uličicama izričito je na tablicama na stupovima napomenuto da službenom Beču ne pada na pamet tokom zime čistiti njihov asfalt od snijega. Pa da se snađu kako znaju.
Eto.
Spustismo se do grada kroz "kombinaciju" suburbanih i šumskih puteljaka, s meni nepoznatim sustavom / tipom plavo-bijelih "markacija"... Za razliku od naših crveno-bijelih.
I preko betonskih mostova usred šume.
