Brežuljkasti dio Beča prema vinogradarski i vinski razvikanom Grinzingu nije jedino njegovo područje gdje se mogu "naći" nepregledne površine zasađene trsjem. Vinograda ima posvuda unaokolo...
Upravo je divota spuštati se pješice u grad, bez žurbe, s neke od destinacija u Bečkoj šumi... Prolazak kroz brojne rodne vinograde je neizbježan.
Iako nikad nisam proučio sustav "gradskih pješačkih staza" (još prolazi vlastito intuitivno napikavanje po karti), ipak mi je drago kad svako toliko nabašemo na neki od putokaza tog sustava. Barem znam da se nisam negdje kardinalno zeznuo u orijentaciji i da "ima izlaza"...
Vinogradi općenito nisu posebno strogo ograđeni, pa ni "branjeni" od usputnih "samoposluživanja"... Mi smo, bez psa kojeg bismo vodili, nekako i pojavno odskakali od uobičajenih prolaznika, šetača pasâ ili joggera.
Ne razumijem se u sorte grožđa ni u termine berbe, ali drago mi je bilo vidjeti da je grožđe i tamo, očito, "dobro rodilo".
A kad je već, uz ovaj ubav krajolik, i avion ušao u kadar, spominjem kako smo tek za ovog posjeta postali svjesni koliko je Beč u prigradskim zonama tog jugoistočnog dijela zapravo zvučno "atakiran" neprestanim slijetanjima aviona na njihov aerodrom Schwechat. I uzlijetanjima, naravno, što je zvučno još intenzivnije.
Kada padne mrak onda je "procesija" aviona koji u nizu, jedan za drugim u razmaku od cca jedne minute, pristupaju sletnoj liniji aerodroma još vidljivija i dojmljivija.
Naknadni pogled na kartu otkrio mi je smjerove sletnih staza aerodroma i "razlog" zašto je primjerice u jednom, inače ljepuškastom gradiću Groß Enzersdorfu (o kojem sam pričao u postu o "Kanalu"), napadno prisutna skoro stalna "tutnjava" aviona koji prelijeću stotinjak metara iznad glava.
Vrlo vjerojatno se čovjek na to navikne..., ali ipak...
