Beč je, među ostalim, po mom dojmu "Grad grobalja", što sam već jednom i spominjao na ovim postovima. Svaki kvart valjda ima po jedno, "svoje". Tako se dešava da, hoćeš-nećeš, i u sasvim bezazlenom lutanju kroz grad završiš na nekakvom groblju kao "logičnom" pješačkom prečacu. Nisam nekakav "nekromanijak" da bih posebno uživao na takvim mjestima, ali i ona na poseban način pokazuju "duh naroda" i njegov stav prema smrti i pokojnicima.
Stoga sam i ciljanom posjetom bečkom "Crematorium"-u pokušao osjetiti bar djelić te tradicije.
Sâm Krematorij, osnovan u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, zgrada je pomalo čudne arhitekture. Kao laiku ima mi neki "maurski" štih, a opet i neku, hm, "pseudo"-gotiku u svojim pojavnim oblicima, a bogme i u "kolumbariju", pokrajnjem zidu s nišama u kojima se "odlažu" urne s pepelom pokojnika.
Kad sam ga nehajno obilazio, kremacija nije bila "u pogonu"... neka vrata na zgradi bila su otvorena pa sam se navirio unutra. Dvojica nehajno odjevenih zaposlenika očito su provjetravali, što li, dvoranu za ispraćaje pa su nas na upit, spremno i bez komplikacija pustili da uđemo i fotografiramo.
S vitražem iza prostora za govorancije i "nestajanje" lijesa, klavijaturom za orguljaša sa strane i religijskim simbolima tu-i-tamo te redovima klupa za ožalošćene... unutrašnjost mi je djelovala umjereno i primjereno svečana.
Nad volumenom ulaznog pretprostora kojim se inače pristupa dvorani za ispraćaj, nadvija se svod čistih formi gdje, umjesto nekih slikarija, dnevno svjetlo igra svoju vlastitu igru.
Vanjski prostor za odlaganje urni (nije baš "groblje"... u Zagrebu je to npr. "Gaj urni") opâsan je već spomenutim dugim zidom s obiteljskim nišama za urne, ali i prostorom za ukop istih u zemlju, dimenzija bitno manjih od grobova "na koje smo navikli".
Inače, ja sam tek nedavno čuo da se ili takav ili komadić slobodnostojećeg zida s nišama naziva "kolumbarij", vjerojatno po tome što, nekako je bizarno, sliči na golubinjake.
Iako mi je donekle poznat običaj s "ovih naših prostora" o "društvenom" posjećivanju grobova i komunikaciji s pokojnicima, nisam se nadao da ću i u Beču naići na slučaj u kojem je postariji bračni par eto, vjerojatno poslije uređenja hortikulture obiteljske "grobnice", našao za shodno odsjediti i neko vrijeme uz to mjesto, pa čak i "gricnuti" zalogaj ili dva..
Iako sam bio "upozoren" da je cijeli kompleks krematorija "naslonjen" na jedan od zanemarenijih dvoraca u gradu Beču, Neugebäude Schloss-a, ipak mi je tek aviosnimka [Hvala GoogleMaps] dočarala tu situaciju.
Cijeli francuski vrt toga dvorca koji je u svojoj funkciji "dvorca za zabavu" djelomično napušten već u 17. stoljeću pretvoren je, opâsan izvornim kulama i zidom iskorištenim kao kolumbarij, u teren Krematorija.
Time mi je "objašnjeno" zašto prilikom nekoliko prijašnjih prolazaka mimo Krematorija, nisam "s ulične strane" mogao ništa prepoznati osim eventualno centralnu ulaznu frontalnu kulu bivšeg dvorca. A Krematorij, ma kako velik kao zgrada, skoro nezapaženo "proviruje" iza borova (na slici - lijevo).
© •
04.10.2017. u 19:01 •
Komentari (7)
•
#
