Seoce Gozd Martuljek u dolini gornjeg toka Save Dolinke ima ime koje bi prikladnije pristajalo nekom pajacu ili maskoti na retrovizoru, ali se s krajobrazom kojim je okruženo ne bih tako olako pošalio.
Izađeš u stražnje dvorište i... imaš što gledati/vidjeti... slušati/čuti...
S jedne strane gole stijene u daljini, s druge strane donji, šumoviti obronci Karavanki... Planinari mogu birati do mile volje.
A ti slovenski "kozolci", klasične rešetkaste sušilice sijena protegnute usred "košenica" *, neodoljivo su mi privlačni za uklapanje u skoro svaku ruralnu vizuru. I kad su zimi "goli". Možda pogotovo.
____
* tako se prije i u Hrvatskoj nazivala livada koja se kosi "za sijeno", ali te riječi sada nema u rječnicima!
"Alpsko mlijeko"... Je li vam to poznato? Je li "pravo"? Po svemu sudeći - je.
Kad ste "kod nas" posljednji put vidjeli mljekarsku cisternu koja skuplja mlijeko od seljaka/mljekara... , u Moslavini primjerice? Ja sam itekako vidio svojim očima da je većina "sabirnih stanica" u našim selima napuštena. Razveselite me i ispravite ako griješim!
Ovakav putokaz "na livâdi" ne bi bio pomalo paradoksalan da nije zapiknut u mjestašcu koje osim glavne ceste ima samo tri četiri paralelne uličice. Od petsto-šesto stanovnika otprilike pola su žene... a bojim se da ih nema puno koje u svom redovnom životu nosaju štikle.
Ne mislim da ih ne zavređuju, ali simbol gojzerice u tom okruženju bolje bi mi "sjeo"...
Kako nemam "poštenu" fotku Save Dolinke iz Gozd Martuljka (valjda mi je bila "nesnimljiva") u krugu od kilometar-dva impozantnija je dolina njenog pritoka - Martuljka... s klasičnim nanosima bijelih odlomljenih stijena i "potočićem" koji ovako ljeti jedva "curi".
Da sam otamo pustio niz vodu neki daščani dječji čamčić, on bi, apstrahirajući potencijalne prepreke na Savi u obliku hidrocentrala, tih cca 240 km do Zagreba prešao za jedan dan. Od bistre do mutne.
Mi u Zagrebu muku mučimo ne bismo li spasili barem dio trase bivšeg "Samoborčeka" za neometanu biciklističku stazu do Samobora. Slovencima je to i ovdje bez po muke uspjelo prije dvadesetak godina kad su po trasi/nasipu bivše, ukinute željeznice od Jesenica do Kranjske Gore uspostavili asfaltiranu stazu za "nemotorizirane" rekreativce.
Zamišljate li "spuštanac" rolama po blagoj nizbrdici...? I sve tako u duljini od dvadesetak kilometara!?
