Na južnom prilazu Vršiću, u Dolini Trenti, netom prije nas stuštila se tuča sa snijegom koja je "potukla" mlado lišće u nanose na cestu. Grupi motorista to je ulilo dodatni adrenalin u žile.
Za Juge je dionica cestovne biciklističke utrke preko Vršića bila valjda najzahtjevnija. Ne znam kako je danas. Vozi li se uopće?
Ali motora... o da, ima ih svake fele.
Poslije dvadesetšest serpentina cesta izlazi na tako miroljubiv prijevoj planine da se čovjek, odahnuvši, zapita jesu li svi ti zavoji i "prešaltavanja" brzina do gore bili samo san?
Ali ni silazak nije ni slučajno mačji kašalj... tim više što je kvaliteta ceste i oštrih "kockanih" zavoja prema Kranjskoj Gori, možda zbog osojne strane planine i žešćih/češćih prolazaka snježnih ralica, mjestimično (bila) jezovita.
Livade Kranjske Gore u ovakvom su ljetnom ruhu skijašima nepojmljive. A meni obratno. Pa i društvancu koje je "na teren" istrčalo u golferskim hlačicama.
Samo mjesto je ubavo, uredno, ali izvan "njihove" (zimske) sezone i pomalo opustjelo. Hoteli i livade vabe sasvim drugačiju klijentelu.
