Klik - Po Europama

Lukova se čovjek u Beču jednostavno ne može otarasiti. Od arhitekture koja je njegovala takav izričaj do kontinuirane mreže mostova stare nadzemne željeznice izgrađene nad nepreglednim nizom "ciglastih" lukova. Njih su većim dijelom, uzduž grada, potpuno zagradili, dobivši time mnogo skladišnog i poslovnog prostora..., ali često vrlo "opskurne namjene".

Možda to i je razlog zašto se grad ponegdje vizualno doživljava tako "mekim", oku ugodnim...

Nema se tu što više (previše) dodati...

Ipak... zanima me je li onaj neumorni "lik" u Donnerbrunnen fontani na Neuer Marktu* zapravo gradski službenik zadužen za "kontinuirano odštopavanje odvoda"? ;-)

____
* ... a ne na Grabenu kamo sam ga prvotno krivo smjestio (hvala SP!)

Nekoliko usputnih, pomalo bizarnih Bečkih sitnica koje su mi (za)plijenile pažnju i pokrenule brdo asocijacija...

Kao što sam već prije natuknuo, pri odabiru lokacija za obilazak, konkretno u Beču, često se povodim za nekim "posebnijim" tlocrtnim oblicima koje naslutim na mapi grada pa ih stoga poželim obići.
Tako smo ove godine "napiknuli" čak dva prostrana klinička/bolnička/sanatorijska kompleksa koji su građeni početkom 20. stoljeća i očuvani u skoro izvornom paviljonskom rasporedu, bez naknadnih nakaradnih interpolacija i nadogradnji.

Psihijatrijski kompleks Am Steinhof i moj dojam oko njega već sam bio opisao, no i Gerijatrijski centar Am Wienerwald, ma kako da je u vidljivo održavanom stanju, odavao nam je također neki nedefinirani "štih" nelagode.
Na oba je mjesta očigledno prekinuta inicijalna namjena (na Gerijatriji je to i izrijekom napisano. "Geriatriezentrum ist geschlossen!") te su [ili jer su...(?)] Bečani, silom prilika, u paviljonima djelomično nastanili izbjeglice iz "vala" od prije dvije godine.

No ovdje sam poželio pokazati kako su u oba kompleksa na tom golemom prostoru komunikaciju između kuhinja, praonica rublja i sanatorijskih odjela inicijalno, počevši prije stotinjak godina, obavljali lokalnim uskotračnim vlakom.
Kod Am Wienerwalda je ta pruga još ostala vidljiva, dok je na Am Steinhofu sve demontirano, ali je ostao foto-zapis kako je taj električni (!) vlak, zamalo tramvaj, zapravo izgledao, uz otvoreno žaljenje povijesne struke što je sredinom šezdesetih potpuno odbačen, uništen i zaboravljen.

Beč se ubraja među najpoželjnija obitavališta na svijetu (!) i na njegovim ulicama se ne može baš često nabasati na očigledno bolno usamljene ili nesretne ljude. Ipak se katkada i tamo i kod najbezazlenijeg biciklista na njegovoj popodnevnoj turi može osjetiti kako je... jednostavno usamljen.

Na prikazanim primjerima bečke svakodnevnice možda pretjerujem, priznajem, u svojim "procjenama"... Jer i žena koja je odabrala vrane za svoje prijepodnevno društvo možda je njime i više nego zadovoljna, iako se, špekuliram, poslije toga vraća u prazan stan.

Teško je suvislo sistematizirati svu silu nekakvih spomenika ili usputnih vizualnih plastika (ne PVC-a, nego trodimenzionalnih umjetničkih ili manje umjetničkih izričaja) na koje se čovjek napikne u šetnji Bečem. Ako otvori oči.

Od i-dalje-sjajećeg ruskog vojnika koji je oslobodio Beč, karakternog glumca madžarskog porijekla s vječnim "biti ili ne biti" pitanjem, dobroćudnog djedice nad grobom usputnog groblja, skulpture djeteta u trenutku nježnosti prema životinji (što je stav koji se u Austriji itekako osjeća), makete središta grada - taman za Gulivera, emotivnog kiča na "pretjerano urednom" travnjaku suburbanog sanatorija... do nemilosrdne "egzekucije" vrtnih patuljaka uz državnu zgradu kojoj je "istekao mandat".

U prošlom postu i priči o prostorima bivše (?) Psihijatrijske bolnice Am Steinhof dao sam naslutiti neku nelagodu koja se tamo osjeća skoro na svakom koraku. Ne radi se samo o tome što svuda izmedu nekoliko desetina (!) paviljona raspoređenih po prostranom brežuljku vlada nevjerojatna opustjelost ("Wo sind alle?!"), nego je nelagodna i sama spoznaja da je cijeli kompleks, tako brižno projektiran početkom 20. stoljeća, bio godinama korišten kao... rekli bismo - "umobolnica".

Arhitekt Otto Wagner nije propustio cijelom kompleksu "otužne namjene" dodati i "teatar", možda bolje rečeno "dvoranu za priredbe" čiji prilaz kao i razrađeni detalji okolne galanterije predstavljaju vrhunski izraz umjetnosti tadašnje "secesije".

I onda... na livadi niže "teatra" odjednom - tisuću tinjalica raspoređenih po povelikom ružičnjaku...! Niti sam to očekivao niti sam znao o čemu je riječ...

Uglavnom... kako Austrijanci ne skrivaju svoju neslavnu povijest događaja i vremena nacionalsocijalističkog perioda prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako su ovime obilježili pogibiju oko 7500 duševnih bolesnika i "inferiornih", hendikepiranih ili "socijalno marginaliziranih" pripadnika nacionalsocijalističkog društva koji su bili pacijenti odnosno zatočenici te klinike. Pola od njih bilo je pomrlo, za ne povjerovati, od "eutanazije" ciljanom pothranjenošću ili "sustavnim zanemarivanjem"!

Mogu li se "u zraku" osjetiti te patnje...?

Kad sam bio "ono... opsjednut" traženjem zvjezdarnicâ po Beču (što sam opisao u jednom od prethodnih postova), sasvim nenadano mi se s livade Rotter Berga u predgrađu Beča ukazao mutan pogled na neku daleku kupolu kojoj u taj mah nisam mogao odrediti poziciju.
U miru hotelske sobe i uz pomoć interneta triangulacijom sam došao do otkrića što je to. Mnogima je to možda "u malome prstu", pretežno iz literature, a manje "u živo", ali meni je to postao žarki cilj sljedećeg dana.

Prekrasan primjerak arhitekture secesije u Beču, crkva Sv. Leopolda autora Otta Wagnera u sklopu (bivše?) Psihijatrijske bolnice Am Steinhof može se doživjeti jedino uživo. Neću trošiti riječi... to se jednostavno treba vidjeti vlastitim očima.

Napisat ću još jedan post o tom cijelom (ex-?) bolničkom kompleksu i toj nekoj čudnoj atmosferi koju sam osjetio nad tim prostorom... Velebnost i opustjelost!
Nisam (skoro) uspio naći "živog čovjeka" koji bi ondje dijelio sa mnom ushit... i bio moj uobičajeni "živi faktor" na fotkama. Kao da su svi ishlapjeli...

Ne znam čemu treba pripisati široko rasprostranjenu upotrebu biciklâ u gradskom prometu Beča. Ravnoj, relativno nebrdovitoj jezgri grada? Brojnim smislenim i dobro obilježenim biciklističkim stazama? "Kolegijalnim" fair-play suživotom automobilista i biciklista? Ne znam...

Uglavnom vrlo vrlo rijetko vidjeh da bi se neki biciklist zaputio voziti slalom po pločniku između pješaka... Skoro ne pamtim.

A "teretnih" i "familijarnih" varijacija biciklâ, često "elektrificiranih"... na svakom drugom koraku.

[Dijelom je ovaj post autoplagijat i nadopunjavanje dvjema fotkama teme/posta od prije dvije godine (klik)]]

U neko doba mog djetinjstva vrlo čest odgovor na vječno pitanje društvanca koje bi se sabralo na ulici - "Kaj bumo se danas igrali?", bio je: "kauboja i Indijanaca!". Nije nam trebalo puno filozofirati - i obične šibe lijeske glumile su puške, neke daščice revolvere, a bogme, ako se dobro sjećam, tu i tamo našao se i poneki "pravi", limeni primjerak "Winchesterke", plastični "Colt" u kožnatoj (?) futroli ili indijanska perjanica s obojenim golubljim (?) perima...

Okoliš naših sakrivanja, šuljanja i "bitaka" nije bio nimalo "prerijski", ali smo se po vrtovima i voćnjacima susjedstva sasvim dobro snalazili i uživljavali. Da nam je pak netko "ponudio" scenografiju ovakvog gradića s Divljeg zapada mislim da bismo se dodatno raspametili.
Nešto slično "za odrasle" napravili su naši, navodno, negdje dolje na Viru... pa turistima naplaćuju inscenirani povratak u to nostalgično doba djetinjstva.