U prošlom postu i priči o prostorima bivše (?) Psihijatrijske bolnice Am Steinhof dao sam naslutiti neku nelagodu koja se tamo osjeća skoro na svakom koraku. Ne radi se samo o tome što svuda izmedu nekoliko desetina (!) paviljona raspoređenih po prostranom brežuljku vlada nevjerojatna opustjelost ("Wo sind alle?!"), nego je nelagodna i sama spoznaja da je cijeli kompleks, tako brižno projektiran početkom 20. stoljeća, bio godinama korišten kao... rekli bismo - "umobolnica".
Arhitekt Otto Wagner nije propustio cijelom kompleksu "otužne namjene" dodati i "teatar", možda bolje rečeno "dvoranu za priredbe" čiji prilaz kao i razrađeni detalji okolne galanterije predstavljaju vrhunski izraz umjetnosti tadašnje "secesije".
---------------------------------------------------------------------------------
I onda... na livadi niže "teatra" odjednom - tisuću tinjalica raspoređenih po povelikom ružičnjaku...! Niti sam to očekivao niti sam znao o čemu je riječ...
Uglavnom... kako Austrijanci ne skrivaju svoju neslavnu povijest događaja i vremena nacionalsocijalističkog perioda prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako su ovime obilježili pogibiju oko 7500 duševnih bolesnika i "inferiornih", hendikepiranih ili "socijalno marginaliziranih" pripadnika nacionalsocijalističkog društva koji su bili pacijenti odnosno zatočenici te klinike. Pola od njih bilo je pomrlo, za ne povjerovati, od "eutanazije" ciljanom pothranjenošću ili "sustavnim zanemarivanjem"!
Mogu li se "u zraku" osjetiti te patnje...?
© •
23.08.2017. u 19:01 •
Komentari (5)
•
#