Ne izašavši iz "okvira" Hradčana, nakratko mijenjam poziciju.
Palcu splitskog Grgura Ninskog već godinama "hodočasti" mnoštvo putnika namjernika s uvjerenjem da dodir s njim ispunjava svaku (?) želju. Taj mi palac ima neku "simpatičnu" notu, skoro tako simpatičnu kao i hvatanje kipa Julije u Veroni za sisu što neprekinutoj "procesiji" znatiželjnika izmamljuje smijeh u tamošnjem tijesnom dvorištu.
Ovaj hradčanski Apolon, ili kako se već zove, također je u okviru nekog dvorišta i, razumljivo (?), privlači grupice djevojaka i žena koje se uglavnom ne libe međusobno šaliti na račun primijenjene "tehnike " njegovog dodirivanja. Nalikovalo mi je to na javno odigranu igru "Istine" sa sramežljivim, ali iskrenim razotkrivanjem vlastitih iskustava...
© •
12.05.2017. u 19:01 •
Komentari (7)
•
#