subota, 07.11.2015.
Dijalog
Kao i nekom od Pavlovljevih pasâ, i meni svaki čin mojeg pa i 'najnedužnijeg' fotografiranja u šumovitim, grmovitim parkovima, poput uvjetovanog refleksa prizove u misao scene iz filmskog klasika, Antonionijevog "Blow Up"-a iz 1966. u kojem se, koliko se sjećam, tek u kasnijim analizama i 'povećanjima' naoko nevinih snimaka u 'tamnoj komori' iznjedrila cijela priča.
Katkada se i sâm iznenadim, poslije, koliko se zanimljivih, simpatičnih detalja, situacija i raznih govora tijelâ može 'izolirati' iz neke široko zahvaćene scene... pa i života, ako ćemo pravo. Po meni je "gledati i biti viđen" i "snimati i biti snimljen" sadržajnije i životnije od nečijeg 'autističnog' lamentiranja nad (svojim) samoodabranim dosadnim životom.
Katkada se i sâm iznenadim, poslije, koliko se zanimljivih, simpatičnih detalja, situacija i raznih govora tijelâ može 'izolirati' iz neke široko zahvaćene scene... pa i života, ako ćemo pravo. Po meni je "gledati i biti viđen" i "snimati i biti snimljen" sadržajnije i životnije od nečijeg 'autističnog' lamentiranja nad (svojim) samoodabranim dosadnim životom.