29.09.2005., četvrtak
Blogeri su jadni?!
|
Jeli to istina?! Čitajući jedan blog pročitala sam komentar da su blogeri svi jadni, da su debeli, smrdljivi i ružni. Jeli to doista tako, jesu li svi koji su ovisni o blogu takvi. Ja ne želim biti takva, ali bojim se da jesam ili da postajem. Uh od danas svaki put kad ću ići na blog morat ću prije napraviti 25 sklekova ili 50 trbušnjaka. Znam da sad kad to čitate mislite kao sam blesava i opterećena glupostima, ali kad malo bolje razmislim ti i ima smisla. Da smo mi zadovoljni svojim životom (izgledom, društveni, obiteljski, poslovno…) nebi tu visjeli na netu nego bi se bavili drugim stvarima koje su pametnije i vrjednije. Zar su blogovi mjesto gdje „liječimo“ svoje frustracije?  |
22.09.2005., četvrtak
|
Danas sam baš bila u Zagrebu na faksu, išla sam si podignuti indeks i obaviti još neke sitnice. Tek sam malo prije došla doma. Nisam ni stigla prav jesti i to mi je baš super. Tak sam umorna, ali mogu reći da mi odgovara takav tempo života, da stalno moram nešto raditi i da skoro nemam ništa vremena za sebe. Baš mi se svidjelo to u Zagrebu, oduševljena sam, znam da je to sad početni entuzijazam i da će mi brzo splasnuti i da ću možda (vrlo vjerojatno) biti kasnije razočarana. Sviđa mi se to što je sve onako užurbano, stalno si u pokretu u tak. |
18.09.2005., nedjelja
|
Odlučila sam da si neću kupit antidepresive jer mi to ne treba. Ako se želim suočiti sa svojim problemima i ako želim u tome uspjeti, trebam se sama potruditi za to i sama se boriti za to i da uspijem. Možda bi mi pomogli, ali možda bi i nakon nekog vremena postala ovisna o njima, a to naravno nikako ne želim. Želim jednostavno sama uspjeti u tome. To je velika borba, borba protiv samog sebe. Najteža je borba protiv samog sebe, najteže je pobijedit samog sebe, svoj karakter. „Imaj na umu da je tvoj karakter tvoja sudbina!“ Istina, je to istina. Takav kakav si takva ti je i sudbina, ako si uporan i ne odustaješ. Tad ti je i velika vjerojatnost da ćeš uspjeti u ostvarivanju svojih ciljeva i želja. Nekad sam bila takva, uporna i nepobjediva. Nikad nisam željela biti najbolja ili se isticati u tome. Željela sam biti toliko uspješna da sama budem zadovoljna sa time, željela sam biti zadovoljna sama sa sobom. I bila sam! Malo po malo, neke stvari su se počele izmjenjivati i postajala sam sve nezadovoljnija sama sa sobom i sve sam više tonula u dno. Nije da sam sad nekako jako neuspješna i da sam dotakla dno, ali nisam takve kakva bi trebala biti da budem zadovoljna sama sa sobom. Nikad nije kasno početi iz početka, nikad nije kasno za tebe, pa tako ni za mene. Ponekad je i sama borba za ostvarenje svog cilja slatka, nekako nas ispunjava, iskusila sam to i doista je „slatko“. Samo jednostavno moram opet počet uživat u tome i eto, uspjela sam. Nadam se da ću u skoroj budućnosti to moći i reći. Pusek za sve vas :-)  |
16.09.2005., petak
|
Eto, vježbala sam i stvarno uživala u tome, to me nekako veseli. Ali sam opet previše jela, već se sama sebi gadim zbog toga. Užas, jedva čekam da mi počne faks i da imam obaveze tak da ne stignem misliti na to. Brucoš sam, dobila sam i dom, i jedva čekam da mi počne faks da konačno imam neke obaveze, jer me ovo doma ubija, svaki dan ista procedura. Nema ništa novog, tu i tamo napravim neki promjenu, ali opet dosadno mi je. Eto ja sam jedna od onih osoba koje vole kad imaju puno obaveza i pune ruke posla. Doma sam od 20. 5. i kome ne bi dosadilo, istina je da sam se na početku učila za prijemni, ali opet nije ni to neka velika obaveza, a ostatak ljeta, sam dangubila. Imala sam i kratku vezu, ali sam je prekinula jer nije to bilo ono kaj sam ja željela. Nisam se radovala našim susretima, bila mi je to kao neka obaveza, a tip je bio lud za mnom. Ja ne želim nekog vući za nos, pa tako ni njega, na kraju mi je samo bilo žao kaj sam ga povrijedila, ali nije mi to bila namjera, a nisam željela da završi još gore. Za sad želim biti sama i posložit svoje kockice u toj ludoj glavi. Užas koliko sam opterećena sama sa sobom, poludjet ću od svega toga. Totalno sam u depri, i nije to sad neka moja ono faza, jer ta faza traje već dvije godine. I nije da sam si to umislila jer sam čitajući neku zdravstvenu knjigu skužila da imam sve simptome. Da, da! Imala sam i pokušaj samoubojstva. Znam da zvuči ludo, ali kaj ja tu mogu. I sad sam konačno odlučila si kupit neke antidepresive. Mislim ono moram malo uložiti i u sebe. Ako mogu kupovat svakakve gluposti, mogu si valjda priuštiti i to, za psihića nemam love, a za to sam uštedjela. Samo se nadam da će mi pomoći ne očekujem neka čuda, i sama ću se potruditi oko toga, a neko pomagalo mi ne bi škodilo. Kad sam to danas mami rekla, rekla mi je da kaj radim gluposti. Možda su to za nju gluposti, ali za mene nisu, ljudi ni ne shvaćaju kako je to biti u depresiji. Nije to onako da si loše volje. Kome je lijepo biti loše volje?! Nikom, a zamislite kako je meni. Dvije godine sam loše volje, tužna bez ikakvog razloga! Stvari koje bi me trebale radovati ne raduju me, a ako me raduju to traje kakvih 5 min, a poslije je sve po istom. Kad idem van ili kad sam u društvu imam „masku“. Ta maska je moj osmjeh. Glumim neku dobru volju. Zašto? Pa zato jer ne volim gledati ljude sa smrknutim licima. Pa sukladno tome smatram da niti niko mene ne bi htio gledati me sa tužnim licem. A i ne bi voljela stalna pitanja kaj mi je i slično. Jer odgovor ne bi znala, jer mi ustvari nije ništa posebno, ništa novo. |
15.09.2005., četvrtak
„Svaki kraj je novi početak“
|
Tj. svaki kraj je početak nečeg novog. Koliko puta ste sami sebi obećali od sutra sam na dijeti ili od sutra ne pušim i sl. Puno puta, vjerujte mi niste jedini i ja uvijek činim to ponovo i ponovo. Ali uvijek postoji taj ali, ja sebi dajem novu šansu, idem ispočetka. Ne, ne idem na dijetu, nego mijenjam svoje prehrambene navike. Puno puta sam si mislila da bi mogla postat i vegetarijanac, ali opet to bi bio samo moj neki hir. A nije ni baš zdravo zbog toga jer bi mi manjkale aminokiseline iz mesa. Dobro, jaja sadrže sve aminokiseline, ali nisam neki strastveni obožavatelj jaja da bi ih toliko jela da bi nadoknadila nedostatak aminokiselina. No sad sam se udaljila od svoje teme. Znam da možda već sutra ujutro odustanem, ali vrijedi pokušati. Svaku večer si odlučim od sutra je moj novi početak, ali nikad ništa od toga. Svako jutro kad se probudim navalim na kekse i slične gluposti. Možda će mi ovako biti lakše kad ću i pisat o tome. A vježbe? Pa, tu i tamo vježbam, ali ne baš redovito, a sad ću pokušat redovitije. Kod vježba najviše volim vježbe sa utezima, to me nekako istovremeno i zabavlja. Čista uživancija. Volim i vožnje biciklom i trčanje. Ali već duže vrijeme nisam trčala tak da sad idem svoju uobičajenu rutu ne bi izdržala, a ako bi kojim slučajem i uspjela sigurno bi vukla jezik za sobom od iznemoglosti. Danas počinjem! Najvažnije mi je jutro da prođe, a da ja se ne prejedem u slatkom, ako to prođe dalje je sve ok, jer ujutro uvije sve za*ebem. |
09.09.2005., petak
I to ti je neki život
|
Stalno švrljajući po ovim blogovima naletim ne neke anoreksičare i bulimičare. Eto ja sam prošla to sve bila sam dohvatila samo don tog pakla, ali sve sam to prošla sama bez ičije pomoći, tj. bez pomoći doktora, psihijatra ili roditelja. Dobro sam sve sama skrivala, ponekad i sama od sebe. Gotovo znam kako se osjećaju. Još uvijek se sjećam dana kad sam odlučila onak malo da probam smršaviti, kao ništa me ne košta. Vrijeme je letjelo kao ludo, ja sam sve više i više mršavjela. Prije nego sam krenula, sam imala oko 70-tak kg. Kak je vrijeme brzo letjelo, jako brzo. Za kojih 8-9 mjeseci sam se našla na 50-tak kg. Nisam bila na nikakvoj posebnoj dijeti. Nego sam postepeno samo smanjivala količinu hrane. Poželjela sam prestati, ali jednostavno nisam mogla. Počela sam brojiti svaku jebenu kaloriju koju sam unosila u organizam, počela sam proklinjati dan kad sam odlučila skinuti koju kilu. To mi je jednostavno postalo opsesija, bila sam jedna vrsta anoreksičarke, ali ne u potpunom smislu te riječi jer sam bila svjesna da nisam debela, ali opet nisam bila svjesna da možda i imam koju kilu premalo. U glavi mi se vrtio neki film da ako naberem koju kilu da ću opet biti debela kao prije. Mrzila sam tu opsesiju da ne mogu prestat mislit o tim kalorijama. Kad sam se s dečkom u jednoj okladi kladila za čokoladu prvo kaj mi je palo na um je bilo pa kak ću ja pojest tu čokoladu, pa ja ne jedem čokoladu, udebljat ću se. Hallo? Umjesto da uživam s njim i u toj igri jer ionako nije bilo bitno tko će pobijediti već sama šala, ja sam i tu vidjela prijetnju. Bulimija… Ona je bila samo popratna pojava, koja se javila tu i tam dok sam se malo prejela. I u tom začaranom krugu sam bila oko pola godine možda malo više. Sve dok nisam shvatila da možda bolje i koja kila više nego biti bolestan. Bojala sam se i samog posjeta doktoru kad mi nije bilo dobro, kad sam imala kakvu gripicu, glumila sam da mi je dobro jer sam negdje pročitala da to doktor može otkriti preko nalaza krvi kad netko ima anoreksiju ili bulimiju. Malo po malo kad sam to shvatila dobivala sam kile, nisam više vježbala (iako sam trebala to je bilo jedino dobro u tomu svemu) jer nisam imala baš vremena, škola i obaveze. Da i tak sam malo po malo dobivala kile natrag. Sad imam oko 60-tak. Ono sredina svega toga. I držim sad tu težinu, ali opet meni vrag ne da mira i ja bih opet željela smršavit. Samo mi se vrti kako doći do tih 55kg! Eto ja sam sad u tom prokletom krugu. Samopouzdanje? Čista nula, glumim pred drugima da ga imam i da sam sretna, ali sve što mi se vrti u glavi je kako opet smršaviti i biti mršav kao prije. Užaš! Još sad i patim od depresije, eto u kojim sam govnima sad! Imala sam i jedan pokušaj samoubojstva. I zbog čega? Sve zbog tih prokletih kilograma. Drugi me prihvaćaju takvu kakva jesam bez kompromisa, ali ja sama sebe ne mogu prihvatiti. Užas! Zato sve cure koje pomišljate na dijetu, promislite još jednom, jer ne znate kak je to kad vam je to glavna misao u životu. Eh da, da ne zaboravim, sestra mi je bulimičarka, ja to nisam ni imala pojma do nedavno. Ona je u tom bila i prije nego sam ja i počela sa svojom dijetom. Eto koja obitelj, ja patim od depresije, sestra mi bulimičarka. A uzrok svega toga? Ja nemam pojma, mama i tata nisu. Neke traume iz djetinjstva, nisu jer smo imale lijepo djetinjstvo. I sad stvarno ne znam. Imam 19 godina, a već sam prošla i anoreksiju i bulimiju i sad patim od depresije. I sad vi meni recite šta tu ne valja?! |
| rujan, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Život!?
Treba ga živjeti! Ali kako? Recite vi meni
posjetioca do sad
O MENI:
Zovem se: Klara
Rođena sam: 12. 04. 1986.
U znaku: ovna
Moj e-mail je: klaara@net.hr
Naj knjiga: Amanda Quick: Izgubljena čast
Naj film : Sam u kući
Naj glazba: volim sve, kakva me faza uhvati
U slobodno vrijeme: radim svašta, vježbam, čitam knjige, zabavljam djeda (obožavam ga!) ili jednostavno ljenčarim
Škola (obrazovanje): brucoš na ekonomskom fakultetu
Naj boja:roza - nekako mi je to boja puna optimizma, a to mi je potrebno u životu
Životni san: živit svoj život i biti sretan
- ne znam kaj bi više o sebi, iskreno ideju za to sam pokupila na tuđem blogu, ali tiho, hehe
-Jednom će i moj osmjeh tako izgledati, nadam se da brzo-
MOJ E-MAIL:
klaara@net.hr
Blogovi koje čitam:
rubi
pretila
sarchy
ProAna
bringmetolife
daydream
Depresivna Domaćica
...secrets...
vilinskaprasina
ŽIVOT JE PREKRATAK DA BISTE:
*Prepuštali drugima da odlučuju umjesto vas.
*Bili opterećeni time što će drugi misliti o vama.
*Slobodno vrijeme provodili s dosadnim prijateljima.
*Čekali da vas nazove on/a.
*Opirali se potrebi da radite ono što stvarno volite.
*Opteretili se mislima o višku svojih kilograma.
*Uvijek bespogovorno ispunjavali želje drugima.
*Ustezali se reći nekome da ga volite.
*Uskratili si uzeti od života sve što vam on pruža.
*Zanemarili svoje tijelo i svoj duh.
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
NISI SAMA
Želio sam da ti budeš sretna
ali ti i dalje patiš sama.
Želio sam da te obasjava svjetlost,
ali tebe opet prekriva tama...
Jednom si ti mene iz tame izvela
i moje strahove pretvorila u nešto čisto,
pa zašto sada u svoj toj tami
ne učiniš i za sebe isto...
Nisi sama i nikad nećeš biti
duboko u sebi ti znaš da je tako,
hajde priznaj svijetu da ga voliš
i sve će drugo biti lako...
Malena zaroni u srce do dna
povodna bogatstva svoja nađi,
prisjeti se ljepotice tko si
i onda iz te tame izađi...
Čekam te na vrelom suncu
s osmijehom na licu i buketom cvijeća
kupljenim za tebe i zbog tebe
da nisi sama neka te ono podsjeća...
