Malo zato što mi je baš super da mi je Bubi tu na blogu,
malo zato što sam dva tjedna bila bez kompjutera,
glupača, opet sam ga bila ubila. Al sad smo tu, i sad smo
dobro, do kad, ne zna se :D

U medjuvremenu... sam se bavila ručnim radovima,
fino se apdejtajte na drugom blogu
i slobodno komentirajte...

Odbrojavam dane do Aprila U Beogradu, muku mučim s vremenom,
ova meteoropatija me ubija već lagano, a kiša ne prestaje.
Dani su teški, a glava još teža.
Al dobro, izvući ćemo se i iz tog valjda :D

Nj.
Prespavat dan, ma šta dan, dva tjedna.
I onda puna energije u nove pobjede :)

Čekamo 11.4.

Bubi nije ni svjesna da voli moj blog i da je zaslužila da
bude tu ;)

Jedan Od Onih Kada Se Osjećaš Sasvim Nemoćno...
I kada to Jedan od Onih postane isključivo množina?!

Kako spasiti Svijet il bar oraspoložiti Nekog kad znaš da
nije tvoje da se petljaš? Kad bi bilo najbolje da se makneš,
kad jednostavno želiš da rješenje padne iz vedra neba,
bilo kakvo, ali da sve bude riješeno. Dobro, loše ili drugačije,
ali riješeno...


pogledom ga sasekoh ko mačem...

i nemam baš šta pametno, zapravo nemam šta uopće da kažem.

Osim da sam uz Nekog, kad god joj bude trebalo... :*

a možda me ne čitaju Splićani, al nema veze ko god da čita, osim ako sam vas mojim ulijenjivanjem otjerala sve :), opet podsjećam da se informirate o darivanju koštane srži. Danas je bila tipizacija na Trgu Gaje Bulata (ispred HNK) u Splitu, i sutra će isto biti...od 10-15h mislim!
Moji mama i tata su se danas upisali u registar (bravo za njih)! Mamu sam držala za ruku dok je vadila krv, jer joj teta nije uspjela izvaditi iz prve, al to je zato da malo ona počne suosjećati samnom :)

Al došla sam ispred onog šatora Zaklade Ana Rukavina... i tuuugica me uhvatila, onako, borila se da mi suze ostanu u očima... svirala je pjesma Želim život... i ljudi su masovno vadili krv, a dragi volonteri im objašnjavali šta, kako i zašto. I istodobni osjećaj tuge i sreće i ne znam, preosjetljiva sam na sve takve situacije valjda. Jer, jednostavno ne znam. Izgubim se.

Onda se po ko zna koji put sjetim da je baš divno što imam braću, tj jednog kompatibilnog! I da je baš divno što je sve konačno iza mene, ali i da se ja ne usudjujem baš potpuno vjerovati u to, iz čistog straha da opet nešto ne krene krivo. Valjda neće, jer ne smije.
Nisam vas odavno obavještavala o svom stanju, pa eto da kažem da je prilično dobro, da su nalazi i bolji od očekivanog, sad samo ja očekujem da se odredi konačan datum kad prestajem s lijekovima protiv odbacivanja srži. Onda polako, korak po korak prema jednom finom, običnom životu... Bogatija za jedno veliko iskustvo.

E sad kad sam ja to izbacila ovako na ekran, vi bar pogledajte
http://zelimzivot.blog.hr
i vidite što se da napraviti!

Ljubi vas
B