srijeda, 28.09.2005.
...refleksije tuđeg raspoloženja, na moje...
danas je priličan broj ljudi poludio samnom...
i od svih sam čula skoro isto... da se uz svoje probleme ne trebam zamarati tuđima... a ne znam kako... smatram da znam slušati, a to smatram jer mi se čini da mi ljudi vole pričati? ne znam... možda i ne bi bio toliki problem slušati... ali ja to sve pamtim.. i nakupilo se tu svega... ne znam kako ću, i hoću li uopće uspjeti riješiti to... nekako mi se čini da će neke nesretne ljubavi, problemi sa starcima, padovi ispita, godina i sličnog...... i dalje u mojim očima ostati puno veći i puno teži od Onog Mog... onog koji rijetki razumiju... onog za kojeg ni ne želim da ga netko shvati... Rekla je...Sve je u redu... rekla je... Zagrli me jace... rekla je... Nije mi nista... i tek je onda pocela da place. Rekla je... Nemoj da brines, rekla je da nije vazno, rekla je.. Brzo ce proci.. samo me zagrli snazno. A ja sam cuteci grizao usne dok bivsi snovi po sobi lete i nisam znao sta da joj kazem, sav bespomocan, ko malo dete. |