danas je priličan broj ljudi poludio samnom...
i od svih sam čula skoro isto...
da se uz svoje probleme ne trebam zamarati tuđima...
a ne znam kako... smatram da znam slušati,
a to smatram jer mi se čini da mi ljudi vole pričati?
ne znam... možda i ne bi bio toliki problem slušati...
ali ja to sve pamtim.. i nakupilo se tu svega...
ne znam kako ću, i hoću li uopće uspjeti riješiti to...
nekako mi se čini da će neke nesretne ljubavi,
problemi sa starcima, padovi ispita, godina i sličnog......
i dalje u mojim očima ostati puno veći i puno teži od Onog Mog...
onog koji rijetki razumiju... onog za kojeg ni ne želim da ga netko shvati...