Uspavana kisa
četvrtak, 01.01.2009.
Sreća
Kroz prašinu uzavrelih misli čujem da dozivaš moje ime.Nježno tiho,jezovito.
Kroz noć što zavejaše je gusti nanosi prvog snijega,u daljini prekrivenom bjelinom,vidim odraz tvog lika.Ne,to nisi ti,to je duh slobode,željan ljubavi.Ne to nisi ti,to ne možeš biti ti.i si tamo,daleko u tuđini,izložen kiši olova.Ti si tamo,negdje,gdje ljubav nije prispjela.Slane suze kvase list papira koji lagano vihori na vjetru što ulazi kroz odškrinut prozor.Po ko zna koji put čitam neravne retke:"Čekaj me draga,još samo malo" Nervnozno hodam gore dolje,vadim cigaretu i drhtavom rukom je palim,Uvlačim dim duboko u sebe,kao da udišem njegov miris.Zašto?Pitam se zašto?Slike kao lavina prolijeću ispred očiju,koje tren postanu mutne,tren se bistre.
Nejasno i sasvim neželjeno klonula sam u san,koji ne znam ni koliko je trajao.
"Probudi se,probusi se"-čuh nježni glas Melinde.Pomislivši na najgore brzo se trgnuh,a ona vidje strah u mojim očima te mi uputi blagi smješak podrške.
"Dobila si još jedno pismo".reče tiho,te mi pruži pomalo izgužvanu kovertu u ruke.One nevoljno počeše drhtati,dok su,gotovo neuspješno pokušavale otvoriti kovertu.Melinda me pomilova po kosi,te izađe iz sobe.Bojala sam se najgoreg,Knedla u grlu je rasla i rasla,te na kraju,erupcija suza.Pokušah se smirit,no bezuspješno.Konačno otvorih kovertu,koja je već bila nakvašena suzama.Izvadih pismo.Bilo je dugo,kao nikada do sad,.Na tren sklopih oči.Kad ih ponovno otvorih bih spremna na sve.
"Draga"-nakon prve riječi,srce je počelo neumorno tući,toliko jako,da pomislih da ću izgubiti dah.."Živ je,živ je"-vikala sam. Nakon nekoliko trenutaka neizmjerne sreće,vtarih se čitanju.
"Danas..ah draga moja,danas kao nikada osjetih milinu što sam čovijek.
Danas shvatit da za ovo vrijedi i umrijeti.
"Među ruševinama izgorilih zgrada,slučajno prolazeći,začuh molitvu i dječiji jecaj.U isto vrijeme neprijatelji nastaviše sa zračnim napadima i vriska ostalih zagluši njihove glasove.No ne pokoleba me i potrčah prema ruševini.Počeh kopati i dozivati,no ništa,sada ništa ne čujem.Pomislih kako možda misle da sam neprijatelj.Dozivao sam i dozivao,ali ništa.Panika me lagano počela hvatati,pa sam golim rukama skidao kamenje i polomnjeno staklo.Nakon nekoliko minuta,spazih krvave mrlje na kamenju koje sam vadio.Srce je nenormalno udaralo kada ispod ogromnog kamena vidjeh krvavo,malo dijete.Glasić jedva čujan,no ipak čujan.Do njega,ruka koja je grčevito pokušava da ga dohvati-ruka njegove majke.Sa dobivenom snagom niodkuda,nastavih mahnito razgrtati kamenje ,dok iz sveg glasa dozivah upomoć.Nekoliko minuta kasnije ,bili su otkopani ispod teških ruševina,a i medicinska pomoć je stigla.Umorni pogled zahvalnosti,bez ijedne prozborene riječi,bio mi je dovaljan.Draga,neka i tebi bude.Nemoj plakati,nemoj misliti.Živi,i pomaži ljudima oko sebe"-čitala sam i u svakom slovu osjetila njegov duh,no suze su ,ponovno neumorne se slijevale niz lice.Pokušah ik zaustavit,i samnogo napora uspjeh.Čak se i nasmješih,dok je srce,protiv moje volje,igralo od zadovoljstva.Zapalih cigaretu,i kovertu spremih u ladicu.Vjetar zapuha jače i njegov jek opet mi liči na njegov glas.Priđoh prozru.Vrijeme je divljalo.
U mećavi,u daljini prekrivenoj bjelinom,kao da vidjeh njegov lik.Duh slobode.Možda je mrtav.Možda.Ako jeste,onda znam gdje je sada.
