SarahBernardht
27.02.2021., subota
Desafinado
|
Vjetrovito proljeće uvijek kovrča moje misli i moju krv. Radi mi ono isto što i zemlja gomoljima. U toj nekoj noći punog mjeseca, u čekanju na znak, na istinu koja bi me zadovoljila, pa ma kako bolna bila, gledam mreškanje svoje vode, gledam rumenilo obzorja i patim za jednostavnošću odnosa. Osjećajući se tako mlado, pa onda tako staro, pitam se mogu li ikada i dobiti istinu od nekih ljudi. -Mi ti muškarci vas zapravo želimo poštedjeti, kaže mi jedan prijatelj, zapravo moj prvi dečko, od petnaeste do osamnaeste, s kojim sam uspjela zadržati lijep i topao odnos. -Poštedjeti čega, pitam.- Pa naših gluposti. A zašto radite gluposti koje nam onda morate prešutjeti ? Dolazimo do zaključka da se muški rod zapravo puno više grozi vlastite samoće, pa zbog toga straha i vječne nemogućnosti da se u potpunosti suoče sami sa sobom, pribjegavaju češće laganju i prešućivanju tih "gluposti ". Čak kad ih i skužiš, u stanju su ti bajati da si ti to sve skupa izmislila, da si hendikepirana, pomalo bolesna i da sereš kvake. Tako. Onda se ti u pedesetoj na to samo nasmiješ. Jer znaš svoju normalnost, jer znaš kako u zraku nanjušiš promjenu odmah i imaš instinkt omanjeg lovačkog psa, za svaku devijaciju koja se pojavi u partnerskom ili ljubavničkom odnosu. Pa te uhvati takva tuga jer si provalila nekoga koga si voljela, tuga je to nepregledna ko ruska stepa, jer taj netko još i dalje inzistira da je u pravu, koprca se, a bez ikakvog razložnog objašnjenja za koje bi se ti uhvatila, žedna jednostavnosti. Ili jesmo ili nismo, frajeru. Skupa. Na pragu pedesete dobro već znaš što znači biti skupa. Kako se ponaša muškarac kojemu je stalo, do tebe i do odnosa. Pa se u toj tuzi ponašaš ko dijete i ti sama. Jer ne možeš vjerovati. Jer se on kune u svoja prsa junačka, a djela mu govore drugačije. Pa se umjesto njega, znojiš ti. Jer ne možeš otpustiti, pustiti, odvezati čamac koji ionako stoji u šašu već dugo i samo mašta o plovidbi. Mene takvo ponašanje, laganje ili prešućivanje, ne štedi. Mene to razbolijeva. Pa mašem pozdrave, pišem zbogom. Pokušavajući ipak i dalje shvatiti zašto se tu laže i skriva. Ako ti kažem u lice, sve kako je, ti možeš na to reći, da, u pravu si. Ne moraš se dalje trgati u nikakvim objašnjavanjima. Nema drame. Malo sam ti tupa u tim ljubavnim stvarima, dugo prebolijevam jebi ga, ali znam kada je kraj. Radi se o neskladu naravi. Onaj prozaičan, zakonski determiniran razlog raspada brakova. Razlog, koji nekada mora pokriti sve, od impotencije, gubitka libida, prevare, prestanka ljubavi. Al zvuči tako vrhunski pristojno. Nesuglasje. Kao kad zaškripiš na instrumentu i ode ti arija u tri pizde materine. Ko falšanje i inzistiranje na pjevanju. Bole uši, boli duša.. Raspadaš sve svoje sastavne dijelove . Tuga, bol i strah. Budi iskren i budi svoj. Tako se malo traži od tebe.  |
06.02.2021., subota
442 do mladosti
|
29-og me, odmah kada se zemlja smirila cimnuo porukom da jel sve u redu kratko smo se dopisivali i ja nisam ni slutila da mi on to piše iz bolničkog kreveta i da su mu 21 dan spašavali život koji je visio o koncu od 30 posto šanse jučer mi je tek to javio jer nije htio da krepavam od straha Jučer mi je javio da je lako mogao umrijeti jučer kada sam pospremajući našla ovo  Pisano na prvoj godini faksa devedesete Spremao se rat Mi ptičice mlade pojma nismo imali da su te šetnje po Jarunu I to mlado proljeće i to moje čekanje da se javi Ta moja bolećiva čežnja koja me opisuje Bolje od svake fotografije Ta sloboda i povjerenje koje dajem kada volim I kada sam voljena Nešto od naših zadnjih bezbrižnosti koje smo imali Neka prijelomna crta od koje smo Nadalje Samo starjeli, drugačije voljeni Dogorijevali pomalo u nekim tuđim zagrljajima Saznajući tako, po drugi put Da je živ Saznajući da se možemo ugasiti Kao signal, odjednom i svaki tren Osula sam ga riječima ko poljupcima Neću dozvoliti da ponovno pismo ne dobiješ Predivna moja mladosti Moja prva ljubavi i moj snu Konjino draga, volim te |
Moja ljubavi
|
Znala si mi pričepiti prste dok bih te otvarala ko najslasniju marmeladu iz smočnice udarac odozdo pa ne ide pa nož u poklopac pa ne ide koliko puta sam te samo pojela bez slatkoće koliko si me puta samo ostavila bez riječi promrzlu na tramvajskoj stanici u svjetlucanju ranoproljetne večeri u očima prolaznika tebe žednog bila si nedokučiva tajna i kockarska ovisnost kroz ježenje otvorenog prozora moja trajna osuda na neravnim šinama izvinuta peta natečen nožni zglob poderana čarapa strasti puste telefon koji ne zvoni duga pisma koja nisam čitala nego mirisala dala si mi predugo čekanje i vučju glad uzmicanje na prepad gomilu zaludu potrošenih žigica nepreboljene dječje bolesti prste koji se ne mogu ugrijati ni u najdubljim džepovima gdje sam te sve posakrivala od sebe sve one stihove o tebi popabirčene iz knjiga dobivene od rozenkvarcovih svitanja kad si me uspavljivala i bodrila davala lažne nade i pjenaste ushite prekrasne uvide i prekasna priznanja pa sam te i mrzila ponekad takvu svirepu podmetala nogu spremala ti zamke kovala intrige svjetske zavjere uvjetovala te suzama i pticama oblikovala te čežnjom i uzdahom proračunato te ograničavala vremenom učinila te kraljicom mog svilenog trenutka precijenila te preko mnogo puta darujući ti neizrecivost izgovarala umjesto tebe cijele rečenice podcijenivši tvoju rječitost nudila ti nepogrešivost pogrešno tumačila šutnju prepuštala te najprije vremenu, a onda i vječnosti svirala te i pjevala, pisala i slikala, pa te onda izdavala na svakom koraku za malo milovanja S tobom sam se borila nekada i hrabro prsa o prsa sa i bez oružja jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata prizemljenih razloga i kamenih mudrovanja osuđivala te na giljotinu pa te zadnjim kadrom pomilovala samo da znaš da se ne šalim, tjerala te da povraćaš kada si šutjela bulimično zbog mene si i gorijela shizofreno umirala, uskrsavala davale smo si smisao uzajamno ko dvije nasmrt preplašene i iscrpljene životinje utopljene u bujici vremena izmasakrirane do neprepoznatljivosti boje ugaslih sumraka s borama gorkim oko usana i onim kratkovidnim oko očiju Voljela si zaigrano ostavljati neobične interpunkcije iza mojih rečenica drsko nadopisivala cijele odlomke kad bih spavala i budila me samo da mi kažeš kolike zvijezde si zbog mene skinula oprala krv i dezinficirala ozljede mobilizirala prijelome ubrzala vrijeme oporavka ili učinila dan duljim Ti, vještice bezobzirna, nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima okrutna u maštanju i zamišljanju neporeciva u trajanju sa svojim širokim bokovima bosonoga u plesu ti, pružam ti ruku pomirbe bez obećanja da ću ikada biti lošija od tebe  |
04.02.2021., četvrtak
U tunelu
|
Kad je ulazio u tunel magnetske Svo ono bubnjanje, pištanje, zujanje Podsjetilo je na tehno party On je zatvorio oči, prepustio se i ni pomaknuo se nije Sa smješkom na licu To je plaža, sunce peče, piči tehno Ulazim u tunel potpune tišine Od tebe i sebe Sebe i tebe Blokirala sve, neš me Tisućiti put Al mrmori povrijediosime Vrišti voljelasamte Pišti izdaosime Bubnja lagaosi Zatvaram oči, znači prepuštam se Zen u tunelu Al zapravo Tunel je to i nemaš kamo Međutim vidim Obećanja, vidim Planove Vidim Zajednički život Kokošglupa Plačem i otvaram oči nemam mira na Tv-u na glumičino Plačem Audience vrišti od smijeha  |
02.02.2021., utorak
Colette
|
Gledam Colette na TV-u. A u maminom ormaru, cijela baršunasto- crvena partitura njenih knjiga. Meke pod prstima, kao djevojačko srce, kada vjeruje i voli. Tako je voljela i moja mama. Koje bogatstvo ostavlja iza sebe! A Colette je svoje knjige pisala satima, danima. U knjigama njene misli, osjećaji, trenuci zadržani ko kapljica rose na svilen ruži. Udana za Willyja, koji je uvjerava kako će bolje biti da se on izdavaču predstavi kao autor. Jer ona je ipak- samo žena. Žene su doživljavane ko infantilne, neodgovorne, lakomislene. Ta kako bi žena mogla uspjeti u bilo čemu?! Tako Willy stekne slavu i novac na njenim knjigama. Varajući je, kockajući, on naposljetku prodaje i pravo na knjige o Claudine i tako prokocka i njenu ljubav i njeno povjerenje. Dugo je ranjavana, gušena, tretirana ko lutkica. Zaključavana u sobu da bi pisala. Willy je bio živo uvjeren da je voli, al eto, pa muške slabosti. Samoživ i pohlepan. Colette se naposljetku rastaje, uspijeva izboriti se za svoj glas i sudskim putem, vraća svoje knjige sebi. Postaje priznata i slavna. Izdano srce. Potmulo udara, usred jeze maglovite noći. Al nećeš ti podviga srce izdati, pa još žensko! Ono koje oslikava zatvorske zidove, pa si još lijepo nariše i prozor kroz koji će odletjeti ko ptica. Jadan bio ako te zavoli spisateljica! Uvijek će od tebe tražiti da budeš ono što nisi i ne možeš biti, jer te takvog vidjela, u svojim snovima i u svojoj ludoj tintari. Prilagođavati se tvojim hirevima, padati na tvoje riječi, razbijati bradu i koljena. Crtati, doslikavati, pa žmiriti nad svojim djelom, misleći da gleda tebe... Kada se ona doista zasiti tvog lika i uvidi tu ogromnu i nepremostivu razliku, kada se napokon struse mrvice pastela kojima te docrtavala da bi s tobom preživjela, umrijet ćeš nesretnim slučajem i tako nepredvidljivo u predzadnjem poglavlju njene tek treće knjige. A nakon tebe... Nakon tebe ostat će tek posljednje poglavlje, u kojem će se stvari posložiti baš kako su oduvijek i trebale biti, pokoja suza samosažaljenja i pregršt odlično nadahnutih pjesama, koje će je samo proslaviti. " Čovjek se ne bi trebao unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje. Ništa nije tragično. Znao je da su otok patnje, otok zaborava i onaj još udaljeniji, otok nade, povezani redovitom brodskom linijom." ( David Foenkinos: " Delikatnost")    |
U ustima
|
On je koristio odmah neke neprimjerene riječi. Na koje možeš duše spokojne razapeti i jedra i ljuljačku, svježe oprano rublje od mjeseca do mjeseca, krila do krila, oka do oka, pa na svih osam strana svijeta. Nekada i više. Na koje možeš leći. Dok te ne zabole obrazi od dragosti i poljubaca. Najprije ih kušah jagodicama prstiju opečenih nemušto skrivajući da sam im kadra ozbiljno povjerovati. Pa sam puhala u njih ko u vruću juhu nadajući se i bojeći se isparit će otkotrljat se ispod kreveta pretvorit se u kapljice trenutka zamagliti odmagliti prikazati pravu sliku. U plavom ih vremenu krenuh njuškati, dodirivati ramenom, okrznuti tjemenom, laktom nagurivati, stisnutom pesti dugo im koljeno ni dlan nisam dala. Na kraju sam ih polizala do zadnje slasne kapi i sama izgovorila.  |
