Prozor prema zalazu

četvrtak, 18.04.2019.

Perem danas mramornu ploču na Mirkaču. Pazim na svekrvu pritom, gledam je onim trećim okom, da se ne saginje previše, jer inače je na podu. Zaboravlja u zadnje vrijeme puno i brzo. I to je jako zabrinjava. Gotovo da sam sigurna da joj se mozak samo brani od svih šokova koje je proživjela. Cijeli život mozak joj je osnovno oruđe za rad, psiholog je po struci i taj gubitak pamćenja čini je hendikepiranom. Priča kak ju je na opservaciju primila mlada neurologinja na Rebru, vrlo gruba u pristupu. Zato se zbunila, kaže, kad joj je dala da crta. Imala je tremu i rezultati su loši, kaže. Ne ispitujem puno, vidim da je bolno, pa je bolno i meni zamisliti, kako nju, koja je odgojila puno mladih i ispitivala njihove kognitivne sposobnosti tim istim testovima, mlada neka curka tolko izbezumi da ima tremu. Tremu na pregledu. Pa su rezultati loši. Sat je trebala nacrtati. Kad se izgubi i ne može se nečeg bitnog sjetiti, veli da se sjeti svih prostorija u svojoj rodnoj kući. Mozak. Misterij. Baca nas na osnovne postavke. Tvorničke.

Kupujem daliju na glavnom, lijepu malu ružičastu, i uto me zove mama plačnim glasom. Da vrtoglavica jaka. Da će joj doć doktorica u vizitu.
Pitam di je tata i zašto me on ne zove.
- Ma on se jako preplašio, kaže mama. Sjedi i bulji u mene. Ponudim zvati hitnu odmah. Već sam u gradu, a vozit će je iz Gorice na Rebro.
-Neka, neka, čekat ću tebe.
Kad sam došla doma, kraj nje doktorica. Piše uputnicu za hitnu. Bili smo na hitnoj iz istog razloga, prije mjesec dana. Do 3 ujutro. Puno pretraga. Nisu ništa ustanovili. Zato ne idemo.
Dobila je injekciju protiv vrtoglavice i sad me već moli sendvič s polijem.
Još nismo otišli na hitnu, nego je pratim.
Na stoliću pored kreveta, vidim da je napisala nešto..".. ako odem, znajte da vas puno volim.."

Čudan neki dan.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.