Ružičaste zore i ljubičasti sumraci

srijeda, 15.02.2017.


Dugo je ta tuga.
Vidi je. Duga je.
Duga ko duga i mračna zima golublje sivoga neba, u kojem su oblaci zgusnuli
svaku prolistalu nadu, svaki nadolazeći treptaj smijeha, onu šarenu traku pikule.
Duga je ta želja i duga je ta čežnja.
Duža nego što smo se zapravo poznavali ti i ja.
Duža od sveg onog vremena držanja za ruke, ispreplitanja nogu, ježenja kože,
prekrasnih riječi kojima si mi milovao zjenice, moj muškarac,
netko koga odnekuda znam, dugo, dugo znam.
Počinju dušo, oni po život opasni, ljubičasti sumraci.
Maline, sjećaš se.
Počinju.
Počinje onaj umilni pjev ptica koje su tko zna gdje zimus bile i naprasno, tako izdajnički šutjele.
Miriši zemlja opasno. Na nešto sasvim, sasvim mlado i nevino.
Kao da je prvi puta sunce vidjela.
Bože, otkud joj toliko snage i nade. Otkud joj toliko vječne mladosti.
Raspuknula se zemlja kao nar i pije novi život halapljivo i gladno.
Miriši blato na sve one naše početke.
Sva ona naša izubijana koljena, mudre brade, zlopamtljivu kosu,
zapetljane glasnice, jestivu strast, jeftini sram, propupalu rijeku,
moje boso stopalo na tvojim prsima.
Ne dam te.
I to što te ne dam, čini me tako jakom.
Šapućem ti. Pjevam ti. Ove me zore ne mogu ubiti samo tako, zar ne.
Ružičaste zore i ljubičasti sutoni.

U ovom smo se životu sreli ovako. Duše su se ispile do dna. Tijelo je kvarljivo.
Prepoznat ćemo se mi opet
.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.