petak, 27.10.2006.

Alo, ljudi! šta ima? a jeste mi neki... slabi su vam ovi komentarčići...

...iskreno, ne da mi se pisat ovaj post...pišem ga tek toliko...ali petak je,
pa kao...
osjećam se užasno! strašno! nemam volje ni za što... velikim djelom su za to zaslužni moji prijatelji... hm... ma ne da mi se ni o tome pisat... ne da mi se pisat ni o čemu... kao da se tjeram da tu zucnem nešt.. ah! a kak mi se ne da pisat, evo... posvetit ću ovu pjesmu jednoj curi (ne dečku, već curi...) ... Iva, voljela bih kad bi barem ovu pjesmu poslušala u cijelosti kad već mene nećeš... svi vi koji me znate, shvatit ćete bit....

ŽANAMARI- TREBA MI SNAGE ZA KRAJ...


Htjela bih s vama podijelit još nešto, ali nisam sigurna da mogu.. zapravo, ne mogu... rekla sam Henčici jer sam znala da bi me ona mogla razumijet... i rekla sam Dorotei jer sam morala svoju sreću s nekim podijelit... i vjerujte mi... Iva, ne znam dal ću ti to ikad reći... nije to nešto što se može tajit, ali neću to morat dijelit s tobom jer ćemo se već do tad rastati, pa...
... a koliko mi god bilo teško što to ne mogu podijelit s tobom i koliko me god bilo strah da mi ne izleti, iz inata neću da to znaš!
a sad se ti žderi (iako znam da te boli briga!)

Hvala Tinči na svemu, iako, nemam se snage više boriti (znaš o čemu ja)... kao što sam ti rekla, ne znam dal to više ima smisla... iskreno, možda bolje da i nema... ali thanks anyway... volim te i hvala ti na svemu...

....Hm.....

Big kiSSić Dariu, Domiju, Hudu, Tini, Matei, Dorotei, Đuki, Ivoni, Ivi iz ex-8c, Nadji, Ivani, Maji (falite mi jako, jako...), Iletu, Zrinjcu kojem će roćkas skoro, Nani, Teni, mojoj Henčici-da što prije ozdravi, Bijeloj... ma svima....

Kiss od Kiki... do next time...

petak, 20.10.2006.

Hej, narode... šta ima?
kod mene ništ pametno... vani je zima, a ove godine sam užasno zimogrozna! nemam pojma šta mi je!
...to vrijeme... ma bezveze... nemam volje za ništa... u školi je sve u banani...
ali....
u zadnje vrijeme sam shvatila (otkrila) mnoge stvari... nažalost ili na sreću, ne mogu reći... možda ipak nažalost... stvarno ne znam... shvatila sam koliko sam sve ovo vrijeme zavaravala samu sebe... zavaravala se misleći da su neke osobe vrijedne moje ljubavi i pažnje... a zapravo, otkrila sam da postoje ljudi koji puno više mare za mene nego oni za koje sam ja mislila da mare... razočarana sam... jako, jako... ali s druge strane sretna jer znam da na ovom svijetu još uvijek ima onih koji me vole... zato... veliko hvala jednoj curi koja mi je uljepšala život.. ona je luckasta, ali jako dobra osoba... jako me je iznenadila svojim riječima... Matea, hvala ti na svemu što si mi danas rekla... znaj da i ja tebe volim i da ću biti tu kad god me budeš trebala... jer, ja tebe sad stvarno trebam... zapravo, do danas nisam ni znala koliko te trebam... nikad ti to neću zaboraviti, obećavam...
...s vremenom neke stvari utihnu.. pa tako i prijateljstva... znate onu trojku gore u lijevom kutu??? e, da... ti divni ljudi... ti NAJbolji prijatelji postali su kao i svi drugi... prolazna stvar... uvijek sam se ljutila i protivila bakinom mišljenju da prijatelji ne postoje... ali danas znam da je baka u pravu.... ne postoje... i neka kaže tko što hoće... ali navedite mi jednog prijatelja koji vas nikad nije iznevjerio, povrijedio, rastužio... postoji li to??? sigurna sam da ne postoji... no, vratimo se na onu trojku iz lijevog kuta... hoćemo abecednim redom, po važnosti ili po stupnju propasti?? hajdemo od Ive... osoba koju sam voljela više od bilo koga u toj školi... koja je znala više od bilo koga iz moje obitelji... osoba s kojom sam dijelila sve... sve... do tog prokletog dana... i sad će se i ona pitati kojeg dana... pa dana kad je naše prijateljstvo počelo propadati... i naravno da ona sad opet ne zna koji je to dan... ali počelo je sitnicama... sitnicama za koje sam tek sad shvatila da su zapravo bile početak propasti... početak svega ovoga što nas tek sad čeka...
Dario... moj najveći prijatelj... brat kojega nisam nikad imala... osoba kojoj sam plakala na ramenu dok nikog nije bilo... dok su svi veselo skakutali... dok su se prve sitnice dogodile na putu propasti još jednog prijateljstva... on je bio uz mene... i htio je pomoći, a ja mu to nisam dopustila... (sjećaš se, zar ne?? kad sam ti u suzama uletila u sobu i samo šutjela??? znam da se sjećaš!)... i onda je i to počelo propadati... ja znam Dario da ti to ne osjetiš, ali promjene se vide... ipak hvala ti... jer me nikad nisi iznevjerio... sjećaš se kad smo mamama obećali da se nikad nećemo zaboraviti i da nećemo dopustiti da nas išta razdvoji??? nadam se da će nam i uspjeti!
... Domi... mali umišljeni gad (to ti je iz milja)... koji me toliko puta razočarao, a kojem sam toliko puta progledala kroz prste jer je toliko umiljat da mu ne možeš odoljeti... toliko sam ga voljela... toliko mu vjerovala...da bi se sve svelo na njegovo frajerisanje??? da bi čuvala u svom srcu samo njegove ljubavne tajne jer ih nije imao kome reći? jer je znao da ga neću nikad izdati, a da bi drugi mogli...??' zar sam ja sef koji čuva tajne kad ih imaš, a kad nemaš, nisam potrebna???
...i?? zar moram više išta reći o tom trojcu??? o trojcu kojeg sam voljela i još uvijek volim najviše na svijetu... a zapravo za mene više nema mjesta u njemu...
... i sve bi bilo super kad se ne bi samo ja trudila spasiti to najdragocjenije... zar nikome nije stalo?? zar stvarno želimo da tako završi??


....Sretni sedmaši... najljepši i najbolji trojac na svijetu...

i za kraj... hvala svima koji su imali volje ovo pročitati i koji su me pokušali razumijeti... jednostavno sam to morala izbacit iz sebe....

-pusa Ivoni koja mi je nakon dugo vremena pružila jedan topli prijateljski razgovor....
-velika pusa mojoj Tinčici koja ima novu zurku koja joj fakat dobro stoji (šteta, nemam fotku)... idući put ću stavit njenu fotku da joj i vi kažete da je ona bez obzira na zurku, prezgodna! ... meni ne vjeruje... jel tak???
-pusa Hudu kojeg sam se sjetila pišući ovaj post... sjetila sam se koliko su mi on i dečki iz susjedne sobe pomogli... i sjetila sam se kak smo grickali štapiće na podu u hodniku i čekali Tirića s ključem... i nikad neću zaboraviti Hudove riječi te večeri... jer su bile najljepše... i hvala im što su me primili u svoju kompu (ma ja sam uvijek s njima) te večeri... pusa...
i pusa Tonki, Barbari, Nani, Đuki, Matei (drugi put!)...

P.S. Ja ne patim za stvarima, već za osobama... ali postoji stvar koja mi je kao osoba... stvar koju mi je moja najdraža sis donijela sa svog maturalca iz Italije... moja pernica koja je nesretnim slučajem ispala iz torbe, ali se srećom vratila već sljedećeg jutra...Najveće hvala jednoj super curi koja me je rasplakala jer ju je našla... Tena... nikad ti to neću zaboravit!!! nikad!!!! pusa!!!!

Nisam htjela kad je bilo IN, pa evo sad... MOJ TEST

....pusa od KIKI.....

ponedjeljak, 09.10.2006.

Hej ekipa...

obećala sam da neću zapostaviti ovaj blog i neću... obećavam...
a i Matea mi je prijetila, pa....
ne znam šta bi vam pisala... bedara totalna...
u školi ništ pametno... osim što opet ne smijemo van iz dvorišta.... ah... naša škola... pišurija živa... cure od sutra "kuhaju" i nose u školu... curke, i meni nešt donesite...
Trebala sam ići dokturici danas, al očito mi je zdravstevna ostala u Neumu, u meni najdražoj sobi 21.... ili je možda mama kriva.... hehe... a šta sad... valjda ćemo je naći... jedino što ne mogu ići dokturici, a fakat sam bolesna...

...i ne znam šta da vam pišem još, pa ako imate nekih prijedloga, pišite... i ostavljajte više te komentare...

...hehe... pusa svima...

...mojim frendovima... Ivi, Dariu, umišljenom Domiju, Tinčici, Matei, Đuki, Dorotei, Tonki, Nani, Teni, mojim dečkima... i svima, svima....

i mom Mateu.... i mojoj najdražoj seki....

I Katji koja će od ovog tjedna imati cvjećarnu (ili ti- poklon shop) koja je dobila ime po njoj, pa onda... ak znate gdje živim... svratite.... i pusa Vlatki....

...pusa od Kikice...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.