Kijevski listići
subota, 10.11.2007.
Lypnyky
Lypnyky su nedaleko od Lavova, ali koliko nedaleko, ne bih znala reći jer sam prespavala cijelu vožnju do tamo. Vodio nas je Petro, sin sitne i mladolike prof. Ljudmile, koja predaje na kroatistici, i Sergija, izuzetno šarmantnog gospodina, umjetnika. U tom selu, tj. kako su mi objasnili hutiru (tipa zaseoka), oni imaju vikendicu, pa smo pozvani da ih posjetimo. I posjetili smo ih. Oboružali smo se mesinom, i uputili na marš-rutku. 
Tu sam ja posjetila zemlju snova. *hrk hrk* Sljedeći put kad sam bila pri svijesti, iskakali smo iz marš-rutke, i našli se usred ničega. Pa smo tako šetali usred ničega, i kad smo ugledali kućice, moram priznat da sam se odobrovoljila. Do tada sam bila već itekako budna jer nas je vjetar šibao. Nini je dosadilo moje kmečanje da mi je hladno, pa mi je dao svoju kapu. Hvala, Nino! (iako mi ni to, nažalost, nije pomoglo da se ne prehladim)
Čim smo došli, podijelili smo se na one koji rade kavu, i one koji rade roštilj. Sergij se primio roštilja, oko kojeg sam ja stalno trčala, baš k'o prava mala piromanka. To se malo oduljilo, a mi smo cijeli dan ne jeli, ne bi li se guštali roštiljem, pa kad je meso posluženo, navrli smo na nj k'o strvinari. Ljudmila se zgrozila kako to jedemo, a mi smo joj samo, punih ustiju, rekli, da u bontonu piše da se piletina jede rukama. Iako sumnjam da bi i najliberalniji bonton tako nešto tolerirao. 
U međuvremenu smo otišli u kratku šetnju do jezera. Na putu do jezera vidjeli smo krave, konje i kokoši, te svakake davno zaboravljene seoske stvari, i svi smo podjetinjastili. A onda smo ugledali jezero… 
Opijeni ljepotom prirode i starog načina života, ali isto tako zahvalni na struji, vodi i grijanju, vratili smo se kući.
