***
Zoran razmota svoju narukvicu i odnekud iskopa stilus.
"Stilska vježba broj 137."
Postajao je prilično dobar u crtanju i pisanju. Kako je uspješno spržio svoj jedini pristup Uzorku, spalio sve mostove i slično, a njegov pristup Mreži je bio i ostao ograničen na jedno jedino računalo u njegovoj ćeliji, više nije imao luksuz neograničene zabave u bilo kojem trenutku, gdjegod se nalazio. Filmovi, serije, AR igre, virtualne igre, knjige, glazba. Sve je to iščezlo preko noći za njega. Dobro, ne toliko iščezlo koliko postalo mnogo nedostupnije.
Uslijedio je zanimljiv paradoks. Stvari koje su dugo bile bezvrijedne jer ih je posjedovao u neograničenim količinama, a koje su znale inficirati i preuzeti toliko velike dijelove njegovog slobodnog vremena, sada su postale gotovo beskonačno vrijednije, a ipak, većinom je izgubio interes za njih. Istina, prvih nekoliko mjeseci je bio toliko zauzet terapijom da mu nije ni na kraj pameti padalo da radi išta osim vježba čitati, hodati, usklađivati svoje polovice i da se, uostalom, zbunjeno pokušava snaći u svijetu koji je najednom bio lišen svih znakova po kojima se dosada orijentirao.
Nije mogao točno odrediti kada je počeo crtati. Vjerojatno je to imalo neke veze s stripovima koje je čitao. Slova su bila malobrojna, istaknuta, rečenice isprekidane slikama. U tim prvim mjesecima rehabilitacije halapljivo je gutao stripove kao vodu u pustinji. U jednom trenutku, posebno frustriran nakon jako umarajuće i neuspješne vježbe pisanja (nikako nije uspjevao nacrtati ampersand), nešto se u njemu prelilo i umjesto ampersanda, nacrtao je kratak, simpatičan, ciničan strip s običnim štapičastim figurama. Po završetku te četiri kućice s nešto teksta, osjetio je zadivljujuć flow stvaranja.
Nemojmo se zavaravati, Zoran je stvarao i prije, ali uglavnom u virtualnim prostorima, potpomognut programirajućim krticama, predlošcima ili alatima neopisivo sofisticirane jednostavnosti. S iznimnim nedostatkom truda, pisao je poosobljene programe za upravljanje svojim malim carstvom na Mreži. Dakako, Zoran se smatrao jako sposobnim. Uostalom, većina plebsa nije znala ni koristiti ove alate. No, većina onih koji su znali, nisu razumjeli kako točno rade, a kamoli da bi ih bili u stanju sami napraviti.
Kada je crtao, Zoran je stvarao, svojom vještinom, svojim idejama. To ga je hranilo konkretnim zalogajima samodostatnosti, za razliku od onih prividnih mrvica programski potpomognutog stvaranja.
Trenutno, dovršavao je još jednu epizodu Posmrćeta. Posmrće je bio strip o jednom freerunneru kojemu je otac umro u Konačnom ratu dok je on još bio u majčinoj utrobi. Tako je samo Posmrće bio savršen dokaz evolucije, sebično nastavljanje gena da sudjeluju dalje u beskonačnoj bitci, iako njihovo glavno tijelo-transporter trune negdje na bojištima. Genima nije stalo, niti su bili sposobni razumjeti. Njihova misija je bila ispunjena, a najveći egzistencijalni šamar bio je da su bili slijepi i na svoju pobjedu.
Posmrće je donekle bio zasnovan na samom Zoranu. Ni Zoran nije imao oca, već genetskog prethodnika kojeg je majka odabrala iz baze po iznimno povoljnim karakteristikama. Znao je već od ranih dana da je jednoroditeljski produkt, no nije mu to nikada smetalo. Često je u djetinjstvu volio zamišljati da je njegov prethodnik bio tajni agent, haker, AI kultist, agitator, netko nepoželjan. Prije desetak godina, znatiželja je prevladala i u svojim prvim naletima na Mrežu uspio je saznati ne samo da mu je prethodnik živ, već da ima sretan život s ženom i nešto polubraće i sestara i uzgajalištem somova. Poigravao se s idejom da stupi u kontakt s njim, no zašto?
Taj čovjek mu nije bio otac, već mu je samo poklonio gene. I to ih čak nije poklonio njemu, nego ih je besramno bacio prema masi, tko voli nek izvoli. A buket je ulovila njegova majka. Dio frustracija i promišljanja o samome sebi koje su ga morila prije tih davnih desetak godina vratio se i sada i pronašlo mjesto u stripu. Veoma marginal-art. Posmrće, poput Zorana, nije bio superheroj, niti se borio za pravdu ili protiv zlikovaca. Posmrće je živio svoj život u ovom prokletom svijetu, sa svim njegovim manama i nedostacima, skakao sa zgrade na zgradu i trčao gradom baveći se normalnim svakodnevnim problemima: što ću kuhati danas za ručak, što ću s onom curom koja mi se sviđa, kako da sakrijem svoju prisutnost na Mreži od paternista?
No, dobro, ne možda posve normalnih. Zoranu normalnih. Obični ljudi bježali su od Mreže kao da su magneti suprotnog pola. Zoran ju je prihvaćao kao jedino mjesto u kojemu je mogao prestati biti Zoran. Uzorak je pružao skrivene identitete, nadimke i slično, no samo do trenutka dok policiju ili paterniste nije počela moriti neka konkretna sumnja da možda kršiš neki od propisa. U tom trenu, jednim setom misli nekog od Administratora, tArQuuS bi postao Vjeko Isevčić iz Zagreba, a Harlekin Julija Tambor s Hvara. Mreža nije imala centralni sustav registracije. Većina podmreža nije zahtjevala nikakvu identifikaciju, već bi svi imali iste anonimne oznake, nerazlučivi jedni od drugih. Amorfna masa, sigurna u anonimnosti, opasna zbog prisilne ujedinjenosti.
Ipak, čak i uz Mrežu, Posmrće nije bio antiheroj. Nije rušio Uzorak, nije radio na oslobađanju singularnosti. Jednostavno ju je koristio, smucao se kroz taj digitalni polusvijet. Poput Zorana.
Čak i nacrtan, ličio je na svog stvaratelja.
____________
Zbogom i dva zdravo 3. Malo razvoja likova. Uglavnom stillska vježba. Ozbiljno, prestajem lektorirati ove stvari i samo ih po završetku postam. Pretjerano dotjeravanje nas čini kukavicama.
Glazba: Cowboy Bebop Soundtrack 1 - Digging My Potato
Kierlan,
Jokata
|
