Nigdje Posebno, Zemlja

23.12.2010., �etvrtak

Nula

***

Zoran razmota svoju narukvicu i odnekud iskopa stilus.

"Stilska vje�ba broj 137."

Postajao je prili�no dobar u crtanju i pisanju. Kako je uspje�no spr�io svoj jedini pristup Uzorku, spalio sve mostove i sli�no, a njegov pristup Mre�i je bio i ostao ograni�en na jedno jedino ra�unalo u njegovoj �eliji, vi�e nije imao luksuz neograni�ene zabave u bilo kojem trenutku, gdjegod se nalazio. Filmovi, serije, AR igre, virtualne igre, knjige, glazba. Sve je to i��ezlo preko no�i za njega. Dobro, ne toliko i��ezlo koliko postalo mnogo nedostupnije.

Uslijedio je zanimljiv paradoks. Stvari koje su dugo bile bezvrijedne jer ih je posjedovao u neograni�enim koli�inama, a koje su znale inficirati i preuzeti toliko velike dijelove njegovog slobodnog vremena, sada su postale gotovo beskona�no vrijednije, a ipak, ve�inom je izgubio interes za njih. Istina, prvih nekoliko mjeseci je bio toliko zauzet terapijom da mu nije ni na kraj pameti padalo da radi i�ta osim vje�ba �itati, hodati, uskla�ivati svoje polovice i da se, uostalom, zbunjeno poku�ava sna�i u svijetu koji je najednom bio li�en svih znakova po kojima se dosada orijentirao.

Nije mogao to�no odrediti kada je po�eo crtati. Vjerojatno je to imalo neke veze s stripovima koje je �itao. Slova su bila malobrojna, istaknuta, re�enice isprekidane slikama. U tim prvim mjesecima rehabilitacije halapljivo je gutao stripove kao vodu u pustinji. U jednom trenutku, posebno frustriran nakon jako umaraju�e i neuspje�ne vje�be pisanja (nikako nije uspjevao nacrtati ampersand), ne�to se u njemu prelilo i umjesto ampersanda, nacrtao je kratak, simpati�an, cini�an strip s obi�nim �tapi�astim figurama. Po zavr�etku te �etiri ku�ice s ne�to teksta, osjetio je zadivljuju� flow stvaranja.

Nemojmo se zavaravati, Zoran je stvarao i prije, ali uglavnom u virtualnim prostorima, potpomognut programiraju�im krticama, predlo�cima ili alatima neopisivo sofisticirane jednostavnosti. S iznimnim nedostatkom truda, pisao je poosobljene programe za upravljanje svojim malim carstvom na Mre�i. Dakako, Zoran se smatrao jako sposobnim. Uostalom, ve�ina plebsa nije znala ni koristiti ove alate. No, ve�ina onih koji su znali, nisu razumjeli kako to�no rade, a kamoli da bi ih bili u stanju sami napraviti.

Kada je crtao, Zoran je stvarao, svojom vje�tinom, svojim idejama. To ga je hranilo konkretnim zalogajima samodostatnosti, za razliku od onih prividnih mrvica programski potpomognutog stvaranja.

Trenutno, dovr�avao je jo� jednu epizodu Posmr�eta. Posmr�e je bio strip o jednom freerunneru kojemu je otac umro u Kona�nom ratu dok je on jo� bio u maj�inoj utrobi. Tako je samo Posmr�e bio savr�en dokaz evolucije, sebi�no nastavljanje gena da sudjeluju dalje u beskona�noj bitci, iako njihovo glavno tijelo-transporter trune negdje na boji�tima. Genima nije stalo, niti su bili sposobni razumjeti. Njihova misija je bila ispunjena, a najve�i egzistencijalni �amar bio je da su bili slijepi i na svoju pobjedu.

Posmr�e je donekle bio zasnovan na samom Zoranu. Ni Zoran nije imao oca, ve� genetskog prethodnika kojeg je majka odabrala iz baze po iznimno povoljnim karakteristikama. Znao je ve� od ranih dana da je jednoroditeljski produkt, no nije mu to nikada smetalo. �esto je u djetinjstvu volio zami�ljati da je njegov prethodnik bio tajni agent, haker, AI kultist, agitator, netko nepo�eljan. Prije desetak godina, znati�elja je prevladala i u svojim prvim naletima na Mre�u uspio je saznati ne samo da mu je prethodnik �iv, ve� da ima sretan �ivot s �enom i ne�to polubra�e i sestara i uzgajali�tem somova. Poigravao se s idejom da stupi u kontakt s njim, no za�to?

Taj �ovjek mu nije bio otac, ve� mu je samo poklonio gene. I to ih �ak nije poklonio njemu, nego ih je besramno bacio prema masi, tko voli nek izvoli. A buket je ulovila njegova majka. Dio frustracija i promi�ljanja o samome sebi koje su ga morila prije tih davnih desetak godina vratio se i sada i prona�lo mjesto u stripu. Veoma marginal-art. Posmr�e, poput Zorana, nije bio superheroj, niti se borio za pravdu ili protiv zlikovaca. Posmr�e je �ivio svoj �ivot u ovom prokletom svijetu, sa svim njegovim manama i nedostacima, skakao sa zgrade na zgradu i tr�ao gradom bave�i se normalnim svakodnevnim problemima: �to �u kuhati danas za ru�ak, �to �u s onom curom koja mi se svi�a, kako da sakrijem svoju prisutnost na Mre�i od paternista?

No, dobro, ne mo�da posve normalnih. Zoranu normalnih. Obi�ni ljudi bje�ali su od Mre�e kao da su magneti suprotnog pola. Zoran ju je prihva�ao kao jedino mjesto u kojemu je mogao prestati biti Zoran. Uzorak je pru�ao skrivene identitete, nadimke i sli�no, no samo do trenutka dok policiju ili paterniste nije po�ela moriti neka konkretna sumnja da mo�da kr�i� neki od propisa. U tom trenu, jednim setom misli nekog od Administratora, tArQuuS bi postao Vjeko Isev�i� iz Zagreba, a Harlekin Julija Tambor s Hvara. Mre�a nije imala centralni sustav registracije. Ve�ina podmre�a nije zahtjevala nikakvu identifikaciju, ve� bi svi imali iste anonimne oznake, nerazlu�ivi jedni od drugih. Amorfna masa, sigurna u anonimnosti, opasna zbog prisilne ujedinjenosti.

Ipak, �ak i uz Mre�u, Posmr�e nije bio antiheroj. Nije ru�io Uzorak, nije radio na osloba�anju singularnosti. Jednostavno ju je koristio, smucao se kroz taj digitalni polusvijet. Poput Zorana.

�ak i nacrtan, li�io je na svog stvaratelja.

____________

Zbogom i dva zdravo 3. Malo razvoja likova. Uglavnom stillska vje�ba. Ozbiljno, prestajem lektorirati ove stvari i samo ih po zavr�etku postam. Pretjerano dotjeravanje nas �ini kukavicama.

Glazba: Cowboy Bebop Soundtrack 1 - Digging My Potato

Kierlan,
Jokata

- 11:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sudionica

***

Ivana se bojala.

Stajala je u potpunosti naga usred male, kru�ne komore, bijelina �ijih slitinastih zidova nije nimalo pomagala osje�aju stje�njenosti.

Kao lubenica u staklenci. Zadrhtala je.

Drhtanje je djelomi�no bilo uzrokovano nedostatkom odje�e, hladnom i klaustrofobi�nom atmosferom medicinskog pregleda. No, jo� vi�e, drhtala je u veoma poznatom nervoznom i��ekivanju - onom kojem se javlja prije dobivanja rezultata ispita za kojeg je vjerojatan pad, no postoji onaj trun nade u uspjeh unato� svim indikacijama propasti, ili koji se javlja tijekom najavljenog ozbiljnog razgovora s partnerom, kada se mo�e nadati da je razlog razgovora �elja za produbljivanjem veze, iako svaki mali neuron vri�ti da je rije� o dugoo�ekivanom prekidu.

Mediteh [V.O.] : Spremni?

Njen glas zaje�i komorom.

"Otkud vam ta ideja?"

Mediteh: Uzet �u to kao da. Ili, trebate jo� vremena?

Ivana odmahne glavom.

Sjetila se testova, razgovora i procjena koje su prethodile ovom o�itavanju, malih nakupina nula, jedinica i kvanata koje su povu�eni iz svih mogu�ih baza podataka, od �kolskih uspjeha do kompletnog popisa svih robnih razmjena nje i njene obitelji, kapi krvi koju je darovala na genetsku analizu, svih tih to�aka svjetlosti u stroju kojemu je nedostajao jo� sken mozga i anatomije.

Jo� malo pa gotovo. Jo� malo pa �e mi prore�i sudbinu.

Mediteh: Zadr�ite dah.

Ivana duboko udahne.

O�ekivala je nekakvo zujanje, bilo kakav znak siline zra�enja, stroboskopsko treperenje svjetala, trnce u tijelu, propitkivaju�u dekonstrukciju i ponovnu konstrukciju. Ne�to, bilo �to u komori �to bi ukazivalo na to da je stroj pogledao u njenu du�u i negdje u vlastitim elektri�nim dubinama dovr�io svoj do�ivljaj nje kao �ivog bi�a. Umjesto toga, ni�ta se u komori nije promijenilo.

Mediteh: Sudionice, ovdje smo gotovi. Mo�ete iza�i i obu�i se.

Bijeli zidovi su se spustili i prepustili je iz neposrednog zarobljeni�tva komore u ne�to manje metalnu i opresivnu sobu. Njena odje�a jo� je visjela na istom mjestu, tenisice jo� uvijek na podu ispod klupe, sidra normalnosti u ina�e sterilnom bolni�kom okru�enju. �eljela se �to prije obu�i, zavr�iti s ovime, dobiti svoje rezultate, dobiti svoj radni zadatak, odlu�iti obavezu Dr�avi i...

Poruka je zatitrala kroz njeno perceptivno polje.

Mediteh: Mo�ete rezultate pri�ekati vani. Kad ih dobijete, javite se doktorici Rimevs. Niz hodnik. Dobit �ete obavijest kad mo�ete u�i.

Bezvoljno je navukla odje�u i napustila sobu.

Ako ni�ta drugo, bili su u�inkoviti.

***

U�inkoviti, moj kliti�.

Dva sata kasnije, jo� uvijek je �ekala rezultate. Ali, u posve drugom svijetu.

Unutra�njost rovera zaudarala je na feromone i strast.

Aidan: Tako mi svega, Flora, zaboravi Illyanu. Ti zna� da te ona nikada ne�e voljeti poput mene! Zaboga, pa osvojio sam Olympus Mons za tebe!
Flora: Ali Aidane, ti dobro zna�, da mi nikad ne�emo biti ni�ta osim fuck buddies! Za�to stvari ne mogu biti kao prije?
Aidan: Ali Flora... Kad te vidim, ja si ne mogu pomo�i... :((
Flora: Oh, Aidane! <3
Aidan[dubok, prodoran pogled]: :*?
Flora [popu�taju�i]: Ali... ne smijemo...

Par se izgubi u moru dezinhibiranosti, poljubaca i topline.

Scenarij je uistinu oti�ao k vragu. Jebala ih peta sezona.

Ivana prekine do�ivljaj.

Crvene marsovske dine i pje��anu oluju koja je obuhva�ala zarobljeni rover u kojem su Aidan i Flora upra�njavali svoje osje�aje, te zrak pun feromona zamijenila je ponovo neukaljana sterilnost bolnice i blagi miris bora.

Ve� joj je dojadilo lutati Uzorkom u potrazi za i�im zanimljivim. 'Olimp', jedina stvar koja ju je koliko toliko zabavljala, pretvorila se iz kolonisti�kog SF-a u sapunicu. Svi ti ljubavni zapleti i raspleti previ�e su ju podsje�ali na nedostatak istih u njenom �ivotu. Poku�ala je prona�i ne�to novo za gledati, ali uzalud.

Ionako ju ni�ta vi�e nije zabavljalo. Serije, igre, turisti�ki i dokumentaristi�ki do�ivljaji, sve joj je pomalo po�elo biti isprazno. Znala je da bi mogla pola svog �ivota pro�ivjeti u tim replikama stvarnosti, i njen se um mo�da ni ne bi bunio. Ali, �ak i u do�ivljajima u kojima ona odlu�uje, u kojima ona ima glavnu ulogu, bila bi i dalje samo jedan truli konzument, netko tko prima la�ne nagrade za la�an rad, netko tko se ne mo�e se maknuti iz jednako la�ne sigurnosti VL-a, bez obzira na to koliko je sam bijeg postao neugodan u lucidnim trenutcima.

Jedan od tih lucidnih trenutaka doveo ju je do prijave za dobrovoljno/obavezni komunalni rad, nakon svih tih godina odga�anja i izbjegavanja.

�inovnici u Selekciji bili su iznena�eni: "22 godine i jo� niste slu�ili?"

Rekla im je da joj daju posao ili nek za�epe. Oni su za�epili i poslali ju na procjenu.

Nije joj uistinu bilo potrebno slu�iti. Sve svoje male potrebe mogla je zadovoljiti putem roditeljskih sredstava. Hranu i rekuperaciju imala je u �eliji svojih roditelja. Obrazovanje i zabavu imala je na Uzorku, a kako je Administracija osiguravala pristup istom svima, bez obzira na dru�tvenu i ekonomsku korisnost, osiguravala je i Ivani. Na Uzorku je i stekla ve�inu svog obimnog, ali difuznog i nespecifi�nog znanja. U �koli se nikad nije previ�e dobro slagala s drugom djecom, ni tutorima, na vi�e studije ili radno terapijske te�ajeve nikad nije oti�la. Nije se na ni�ta mogla usmjeriti. Niti jedna stvar u stvarnosti ju nije pretjerano privla�ila.

Sve je to zahtjevalo trud, a za�to da se trudi u stvarnosti, kad je sve mogla dobiti na tanjuru u Uzorku, za mnogo manje muke? Tako�er, tu je bilo pitanje odabira. �to ako odabere krivo? Kako �e u stvarnosti napraviti novog lika? You fail at life... please reset. Insert coin(s).

Stoga nije radila ni�ta. A od u�asa beskorisnosti i ne ra�enja ni�eg, sakrivala se u tu�im radovima, zaboravljala, bar privremeno. No, uvijek bi morala izroniti nazad u stvarnost i suo�iti se s tek prividno beskona�nom budu�nosti ispred sebe.

Mo�da bih korisnija bila mrtva, barem bi me razgradili na iskoristive dijelove. Mo�da bih mogla po�eti ponovo.

Kroz nju prostruji bljesak panike pred zami�ljenim istjecanjem �ivota. Odmahnula je rukom nekoliko puta, zgr�enog lica, tjeraju�i te trojance, brane�i se od te misli, ne, ne, nije jo� vrijeme, ne, �elim �ivjeti!

: Lo� trip? :)

Redak je potekao od mu�karca, mladolikog, ne�to starijeg od nje. Na prvi pogled, bilo ga je te�ko opisati, jer nije imao nikakvih pokazatelja, nikakvih svojstava, na prvi pogled posve prazan, li�en svega osim svog tijela. Tamna kosa, siva jakna s kapulja�om, �iroke karirane hla�e, sli�na njezinim, utilitaristi�ke, prepune d�epova, ili adaptivne ili posebno krojene za... nulu, sinulo joj je kona�no, nije mogao biti ni�ta drugo.
Usta su bila br�a od socijalne inhibiranosti.

even-nah: :O
even-nah: 0 (nula)!
: Vi�e volim kad me zovu Zoran.
even-nah: Joj, sorry, sorry, nisam to htjela re�, sorry, nisam mislila... Ovaj...
Zoran [prekine, neuvrije�en]: Ma, sve u OK. Naslu�ao sam se ve� svega. Uostalom, barem si me primjetila. Ve�ina ljudi me samo ignorira. Mo�da misle da sam NPC ili reklama. :D
even-nah [posramljena]: ...
Zoran: No, da. Kao �to sam rekao, zovem se Zoran. Ti si?
Sinulo joj je da on ne vidi njeno ime. On ne vidi ni�ta na njoj, osim nje. Kao da je i sama nula. Prikladno.
even-nah: I... Astra.
Zoran: Jastra?
even-nah: Samo Astra.

Nije znala za�to se la�no predstavila. Prilika za stvaranje novog lika? Za bijeg? Nije li ve� dosada trebala zaklju�iti da bijeg nije dobra stvar? Ionako je bila posve prazna, posve slobodna zapo�eti �ivjeti.

Zoran: Retro ime.

Kaj bi to trebalo zna�iti?

AstrA: :) Starci me nisu voljeli previ�e.
Zoran: A, da? Zvu�alo mi je kao nick. Izgleda� kao... Ana, Marija ili ne�to takvo.

Ivana se lecne, ali uspije izvu�i poluosmijeh.

Trepne. Nova poruka proleti kroz njen pobolj�anu stvarnost. Rezultati su tu. Poku�ava ih otvoriti, ali na njima je doktori�in pe�at. Letimi�an pogled prema vratima doktorice Rimevs otkrio je da su se osvijetlila odobravaju�om nijansom plave boje.
AstrA: Ah.
AstrA: Moram i�i, na redu sam. :(
Zoran: brb, ili?
AstrA: Osv, misli�? :) Vjerojatno. Mo�da.
Zoran: Bit �u ovdje, crtat �u. Nula mora nekako ubijati svoje vrijeme dok �eka. :)
Astra: *mahmah* :)

Ustala se, neo�ekivano oraspolo�ena, i nestala iza vratiju.

_____________

Nastavlja se Zbogom i dva zdravo. U ne�to manje zaokru�enim pri�ama.

Glazba: The Seatbelts - Cat Blues (remix)

Kierlan,
Ajde Vidite Da Pi�em Dajte Mi Malo Mira

- 11:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.12.2010., srijeda

Dokolico, tvoje kraljevstvo mora pasti

Ljudskom mozgu je potrebno oko dva sata nakon bu�enja da u potpunosti profunkcionira. Zapravo, bu�enje kao da po�inje evolucijski, od najstarijih, zapravo nikad ni ne usnulih dijelova kralje�ni�ke mo�dine koji se brinu za neprestano funkcioniranje svega, pa do frontalnog korteksa, na�eg krunskog postignu�a u utrci gena, dijela odgovornog za ve�inu na�eg odlu�ivanja. Mo�da je bolje da ovo pi�em jo� ne potpuno budan.

Tako barem mogu okriviti neispavanost.

Tuga je studentova pregolema. Glupost, re�i �e netko, studenti su najbeskorisniji trutovi ove zemlje, primaju, a ne daju. �krta zemlja koja nekako nikako da propupa u ne�to plodno, ve� samo guta trud, vrijeme, novac. Istozna�nice. Taj netko... ne vidi obje strane jednad�be. U svijetu tog nekog, student je dehumanizirani prototip razma�enog deri�ta koje ne zna �to bi sa sobom u �ivotu, pa trati gorenavedene istozna�nice svojih roditelja, dr�ave, poreznih obveznika na prou�avanje indijskih kultura, sociologije kiberprostora, medijske utjecaje i propagandu u dvadesetom stolje�u i u kona�nici, kad napusti �kolovanje je zapravo i dalje trut s malo vi�e op�e kulture nego �to je imao kad je u�ao u tu prokletu ko�nicu zvanu Sveu�ili�te.

Ma, taj netko je kreten.

Taj netko pretpostavlja da se studentu svi�a biti na grba�i svijeta, da nije i sam zgro�en svojim postojanjem izme�u ne�ega i ni�ega, gledaju�i kako se ono ne�to oko njega raspada u bujici ekonomske i duhovne recesije. Hladno je tamo vani, prokleto neudobno. Ali, studentu je jo� gora stagnacija. "Napred, napred! Kak bu� napred kad nazad nemre�?" i sli�ni citati. A �to se ti�e beskorisnosti, ne studiraju svi dru�tvene znanosti.

Ima ih i korisnih.

Prije�imo sad malo iz metaprostora u stvarnost.

Ja, evo recimo, sjedim sad za jednim kuhinjskim stolom, pred otvorenim laptopom i kuckam pri�e za dobro jutro. Je li to pona�anje beskorisnog studenta? Barem ne�to radim. Hej, mogao bih spavati, ili jo� gore - buljiti u beskona�nost Interneta i �ekati onaj odvratan trenutak kad Internet po�ne uzvra�ati pogled. Ali ne, ja sam kon-struk-ti-van. Stvarala�tvo mi buja venama. Nos mi je za�epljen sluzi i �ekam jutarnje iska�ljavanje. �ekam da se taj moj prokleti prefrontalni korteks odlu�i probuditi, pa da mogu dalje raditi svoje zada�e.

Hej, pa ja sam hiperkoristan! Za jednog dru�tvenjaka, to jest.

Premotajmo film malo unatrag. Prije mo�da pola sata stigao sam u svoj stan u Dugavama. Iznajmljeni, dakako. Roditelji pla�aju. Nekada sam davno primao stipendiju. Nekada sam ne�to manje davno �ivio u domu. Uspje�nim pucanjem samom sebi u stopala (jednom da poka�em da mogu, drugi puta da doka�em da prvi puta nisam varao), uspio sam si oduzeti prvo stipendiju, a potom i dom, te pove�ati svoj teret na grba�i dru�tva. Ali hej, barem se moj stanodavac ne buni.

Majka me ostavila malo prije sedam na autobusnoj stranici na �rnomercu, preko puta Getroa, snenog i neprilago�enih kognitivnih funkcija. Zapravo u savr�eno vrijeme. Mozak nije mogao konstruirati nikakve svoje sadr�aje, pa je samo okretao svoju lju�turu od tijela unaokolo i upijao pogled. Dje�ica i tinej�deri idu u �kolu. Svi ozbiljni stariji radi�ni ljudi ve� su odavno trebali sti�i na svoj radna mjesta. Svi prisutni na stanici isparavaju zna�ajno u ovom ledenom jutru. Automobili jure kraj, ostavljaju�i za sobom obla�ne repove vru�ine naglo donesene u hladan i neopra�taju� svijet. Polusvjesno, trpam slu�alice u u�i i palim glazbu, pona�anje koje je toliko prenau�eno da je postalo refleks. Da zavr�im u komi nekim nesretnim slu�ajem i da mi sve vi�e funkcije odu na produljeni godi�nji, svejedno bih, kad bi mi tutnuli slu�alice u ruku, bezgrije�no ponovio isti trik.

Robert Plant je izdao novi album. Penzi� stari. Jo� uvijek zna raditi glazbu. �elio bih da mi glas ostane jednako vibrantan kad �u i ja biti njegovih godina.

Evo, misli jednog truta studenta, prozirni, dimoviti snovi o glazbi i pisanju, kad ionako za ni�ta drugo nisam osposobljen. �to nije to�no. Izu�io sam temelje znanstvene metodologije. Znanstvenik, a ne pjesnik! Psiholog, a meteorolog. Slobodni agent iz kadrovske, zakovan u korporativne lance omek�ane navodno dobrim financijskim mogu�nostima. Osoba koja neumorno radi na promicanju meritokracije i zaslu�na je (barem u okvirima svog radnog mjesta) da posao dobivaju ljudi koji �e ga uistinu i raditi. Barem u idealima. U svijetu ideja. Ne u ovoj nesavr�enoj kopiji.

Ne, svugdje �e postojati specijalci. Ljudi s vezama, ljudi s preporukama. Previ�e za mene jednog. Jedan �ovjek ne mo�e spasiti svijet. Jedva jedan svijet mo�e spasiti jednog �ovjeka. Pa �to? Zna�i li to da treba odustati, prepustiti se? A opet, tko ima strpljenja i mudrosti da prevlada svoj genetski programming i otkrije da je jedini na�in na koji se svijet mo�e spasiti - �li�icu po �li�icu? Retori�ka pitanja su kuja.

Bus sti�e, prljav�tine razotkrivene prvim jutarnjim zracima sunca.

Slijedi tridesetak minuta nekoherencije pra�ene rockom, padanja iz sna u javu u hipnagogna stanja u teturanje u zavojima u snena hvatanja mjesta i premje�tanja u za�titni�ko dr�anje svoje prtljage u lupkanje glavom o staklo kako bus poskakuje kraj Avenue Malla u �ustro iskrcavanje na Kauzlari�evom prilazu.

Svitanje je u punom sjaju, ljudi roje kraj mene kao mravi, u daljini se dime tvornice ocrtane uz ljubi�asto �utu pozadinu izlaska sunca. Robert Plant poru�uje: "Satan, your kingdom must come down." Mislim da je u pravu.

Mislim da �e dan �e biti dobar. Koristan.

Opa. Mislim.

Ako sam kona�no po�eo misliti, moje razbu�ivanje je pro�lo. Valja se baciti na posao.

____________________

Samoispovjedne stilske vje�be a la moji srednjo�kolski dan? Uistinu regresiram. Usput, nisam editirao ni�ta, osim jednog tipfelera. Relativno sam zadovoljan raw outputom. Jo� da se natjeram Murakamijevski pisati stilske za doru�ak... Ili po�eti polako, jedna na tjedan pa do�i na jednu na dan polako?

Dokolico, tvoje kraljevstvo mora pasti.

Glazba: Robert Plant - Satan, Your Kingdom Must Come Down

Kierlan

- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	prosinac, 2010
P	U	S	�	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31