< | ožujak, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
The Truth Is Often Hidden In Plain Sight
Opet skoro pa puni Mjesec. Taman se poklopio sa mojim naporima da naučim odsvirati Of Wolf And Man. Noći postaju toplije, a kako mi se čini, temperatura će taman biti savršena za laganu šetnju u noći punog Mjeseca. Nekoga bi u to doba moglo zasmetati čudno vučje zavijanje sa Starog grada. Nek' ih smeta, mene neće. Sad se moram sjetiti svoje zakletve i početi s pisanjem novele. Sve ide po najboljem planu. Razradio sam sve probleme, promijenio čitav pogled na svijet glavnog lika prvog dijela i sad to samo treba završiti. I da... definitivno sam zabrizdio u vode fantastike, tako da ću samo tako i ostati. Pojačati misterioznost nestvarnih elemenata. Uostalom, objašnjavanje i detaljni opisi ne znače ništa. Dok nešto ovakvo... Pomicanje oblika u mraku, tiho šuštanje zraka koji te okružuje, prekinuto sa gradskim zvukovima izvana, zatim krckanje poda iza nesmiljene žrtve. Nakon okreta izazvanog jakom boli u lijevoj lopatici, dok život curi iz tebe, gasećeg vida pokušavaš razaznati ono što te napalo... Mrzim teasere, a vi? Mislim, to su oni foršpani u trajanju od kojih pet sekundi, kroz kojeg su nabacani najatmosferičniji trenutci filma i to naravno na taj način, da film izgleda kao siguran hit. No, rijetko ispada tako. I da... još mi je neobično kaj za većinu scena novele imam soundtrack. Uglavnom, neke od pjesama su Zenica Blues, ona pjesma od Zadruge sa motornom pilom (ne znam kak se zove, kod mene je to Track 13), Prikaze (so shoot me, pasalo bi savršeno) i još neke. Većinom hrvatske, ali možda zaluta koja strana instrumentalka... Mah, idem se ja vratiti pisanju. Glazba: Sonata Arctica - Full Moon Kierlan Darkskye, Hack |
Otišao je. Moj otac, mislim. Bio je u posjeti sad preko vikenda, nekako smo dobili dozvolu da prenoći kod nas ta dva dana. Bilo mi je to sve nekako čudno, vidjeti ga sa njegovom napola funkcionalnom rukom, kako se muči hodajući kroz uske prolaze stana, pazeći na pragove i na razne druge objekte koje su stršali na njegovom putu. Nasmiješio se, par puta. Ali određeni broj mišića lica još ne funkcionira, tako da mu se na taj smiješak jedno oko u potpunosti zatvori, dok se drugo razrograči, a i jedan kut usana se ne iskrivi, već samo ostane kao mrtva točka. Voli nas. Mislim da će se sad rasplakati u autu dok ga mama vozi natrag u toplice. Dosad je s ponešto uspjeha pokušavao sakriti te... slabosti. Uostalom, big boys don't cry, zar ne? Ali i on je samo čovjek. Nedostajemo mu. Zanimljivo kako mi je umro onaj mit. Ono dječje zavaravanje tipa, moj tata je najjači u gradu, on sve zna, sve vidi - sve čuje. A zapravo, roditelji nam nisu svemoćni. Neranjivi. Vječni. I oni će otići jednoga dana, bespovratno. Samo da taj dan što kasnije dođe. Ne mogu si zamisliti život bez njih dvoje, njihove potpore i podržavanja. Njihove ponekad dosadne zabrinutosti za mene i neprestanih SMSova da se javim gdje sam i kako sam. Možda zvuči kao djetinje trabunjanje, neprihvaćanje činjenice da je djetinjstvo za mene završilo, ali nije tako. Svi smo mi nečija djeca. Trebamo prisustvo neke više sile koja nas pazi. Oporavit će se on. Mislim, hoda. A i rukom radi... Mora se oporaviti. Prekinut ću sad s patetikom. Ali blog i tome služi da čovjek izbaci sve kaj misli iz sebe. Ja |
Tupim si ja tako mozak sa "U registraturi" i ubijam ine stanice, kadli najednom začujem cvrkut ptica. Molim? Kaj je sad to... pa još jučer je sve bilo pokriveno snijegom! Ali vidi stvarno, snijega je nestalo preko noći, a ptičice su počele pjevati po obližnjim granama zimzelena. Debela se susjeda penje po štengama i nosi u rukama busen visibaba. Logičan zaključak? Došlo proljeće. Temperatura je skočila na kojih petnaestak stupnjeva, kiša je bila padala... Vrijeme leti brže nego što bih ja to htio. A moja omiljena tvrtka vremeplova je upravo otišla u stečaj. Što ti je hrvatska industrija... tsk, tsk. Što se tiče nešto smislenijih postova... well.. tough luck škvadro, jednostavno nemam niti volje, niti vremena, a približava se pakleni školski tjedan jer me već dva tjedna nije bilo na nastavi što radi bolesti, što radi EYPa... Life stinks. Big time. Oh and yeah, this one's for Her... Glazba: Sam Cooke - Wonderful World (Don't Know Much) Kierlan Darkskye, Sprung |
Nitko nikada nije rekao da je lako biti učenik. Nitko nikada nije rekao da je lako biti putnik, diplomat, novinar, gost, pisac, suradnik, glazbenik... A ponajviše, nitko nikada nije rekao da je lako biti čovjek. Nesavršeno biće, rastrgano između instinkta, razuma i kaosa svijeta koji nas okružuje, te besmislenih zahtjeva koji se postavljaju pred nas. Dok se mučimo pod teškim teretom svakodnevice poput stoke. Dok prolijevamo znoj u herkuleanskim naporima opstanka. Priroda ionako dolazi bez priručnika za uporabu. Potraga za smislom dovodi do jada, i pokazuje se točnim čiča Orwell i izreka: "Neznanje je moć." Glazba? Tupo zujanje kulera. Kierlan Darkskye, Apparition/Phantasm |
Rano buđenje kao i jučer, s tim da smo morali sve stvari odmah utrpati u torbe jer nećemo imati vremena spakirati se kad stvar završi. I sa prokletom činjenicom da smo se još pospani morali uvući u svečana odijela, te se speglati, jer idemo u Hrvatski Sabor. Mrf. Polubudan sam kroz doručak pripremao obrambeni govor za našu velebajnu rezoluciju na temu europskog identiteta, uz pomoć Inger, jer moj um još nije bio posve spreman na suvislo razmišljanje. Usput smo zajedno nalazili rupe ili nejasnoće u samoj rezoluciji, kako bi Ivanu objasnili koje stvari mora biti spreman obraniti u debati. Zatim smo krenuli na tramvaj do Jelačić Placa. Pa lagana šetnjica po smrznutoj kosini do Sabora, gdje smo se skupili. Zagrebački sudionici su nas već čekali, pa smo se požurili unutra sakriti od hladnoće. No, odmah su nas sve zaustavili i natjerali nas da skinemo sa sebe sve metalno, jakne i kapute propustimo kroz sken, te se prošećemo kroz detektor metala. Kako smo svi imali oružje i bombe od plastike, nitko nas naravno nije skužio, tako da su nas imenovali sigurnima i dozvolili nam ulazak u Sabor. BIG MISTAKE! Na našu preveliku žalost, nisu nas smjestili u "onu" dvoranu, nego u jednu sporednu, ali svejedno lijepu, sa ugodnim kožnim stolcima. Oslušali smo našu himnu. A onda se odnekuda pojavio gitaristički kvartet i odsvirao himnu EUa - Odu Radosti na tako predivan polifoničan način sam se morao diviti njihovoj vještini. Potom su krenuli uvodni govori od raznih pomoćnika ministara i pomoćnika pomoćnika ministara, jer... avaj... oni se nisu mogli sami pojaviti. Većina ih je bila na temu surađivanja s Europskom Unijom, odlične prilike za podizanje svijesti i obrazovanja u mladih. Jedini govor koji se isticao je bio govor jednog Amera, koji se usudio usporediti ulazak Hrvatske u EU sa putovanjem Izraelaca i Mojsija u Kanaan - tamo gdje teče med i mlijeko. Nakon toga, spomenuti se gitaristički kvartet ponovo pojavio u našoj dvorani i odsvirao još nekoliko stvari iz svojeg repertoara, koje mogu opisati kao Timeless od In Flamesa na steroidima, kvadriran. Tako odlično i koordinirano sviranje još nikada nisam čuo, a sami svirci su se ponašali kao pravi klasičari, nakloni bez riječi, komuniciranje s pogledom, munjevito štimanje žica, sviranje sa osjećajem. Dok su pripremali njihove počasne EYP diplome, zamolili su ih da odsviraju još jednu, nepredviđenu. Ovaj puta su se malo opustili, palo je i nekoliko riječi, pa i grimasa, da bi nakon toga bacili takvu složenu, ali simpatičnu verziju Guantanamere da je zasluženi pljesak trajao dobre dvije minute. After these introductory pleasantries, committeeji su počeli predstavljati svoje rezolucije. Prvi su bili teroristi (Foreign Affairs), koji su imali dosta težak posao sa odabirom definicije terorizma, kao i s prezentacijom načina borbe protiv terorizma. Glasovanje je bilo gusto (pogotovo kad su svi članovi Human Rights Committeeja glasali protiv njihove rezolucije), ali prošli su. Ja sam glasao za, jer je njihova rezolucija imala smisla, unatoč teškim zahtjevima. A onda smo mi došli na red. Za neko divno čudo, nitko nije imao nikakav attack speech za nas. Očito su željeli sve nejasnoće srediti prilikom debate. Tako da su me, pozvali pred govornicu, sada već posve budnog i spremnog. U tri mi zadane minute, pokušao sam što jasnije objasniti namjeru i sve nejasnoće u debati, tako da ne mogu doći nikakva pitanja iz naših propusta. I, stvarno, smatram da sam rupe pokrpao dosta dobro, te da smo mi svi u sastavljanju bili toliko složni, da smo na sva nam postavljena pitanja uspjeli odgovoriti citatom iz rezolucije. Uslijedio je dosta dobar završni govor Jakuba, nakon čega je uslijedilo glasanje. 38 za, 5 protiv, 15 suzdržanih... Ako se dobro sjećam. Drugi po broju glasova za, odmah nakon AIDS committeeja (protiv toga se ne možeš boriti, svi su za borbu protiv HIVa/AIDSa). Uslijedila je stanka za kavu, nakon čega se nastavio drugi krug. Prvi je bio Committee on Civil Rights. Teroristi su zapamtili složne glasove protiv Civil Rightsa, tako da je njihov attack speech počeo sa značajnim uzvikom: "THIS RESOLUTION IS AN OUTRAGE!" Još pod stankom, zamijetio sam članove Foreign Affairsa kako osvetnički lobiraju druge committeeje da glasaju protiv. A i sami Civil Rights su si sami zapaprili klauzulom - "Fully alarmed by the impact of religion on all life aspects", te "Supports the separation of religion from the state and it's influence upon basic individual rights..." Tako da je, nažalost, njihova rezolucija propala. Previše glasova protiv. Ja sam dao glas za, jer (unatoč tim problemima) ostatak rezolucije je bio dosta dobar. Zatim je bio red na Committee on Health. Imali su odličnu prezentaciju, savršeno sastavljeni resolution, te jeziv završni govor, tijekom kojeg je jedna članica odbrojila 6 sekundi naglas - da bi potom izjavila da se upravo jedna osoba zarazila HIVom. Iznenadilo me kako nisu dobili sve glasove, ali bilo je troje protiv i pet suzdržanih. Već pomalo zamoren saborskim poslom, dočekao sam s oduševljenjem stanku za ručak. Imam reći samo jedno na tu temu - samo se zbog hrane isplati postati saborskim zastupnikom. Cijene su dosta niske (mi smo imali plaćeno, ali vidio sam cjenik), a kvaliteta hrane je na razini gurmanskog restorana. Krem juha, dvije vrste mesa, mješana salata i najbolja parfe kocka koju sam ikada probao. Punog želuca i ponovo pospan (znam zašto sabornici spavaju, to je od pretjeranog mlaćenja prazne slame). Slijedio je Committee on Goverment, koji je želio stvoriti obrazovanje za demokraciju u rukama nevladinih organizacija koje bi financirala vlada, te to objasnili time da ljudi više vjeruju nevladinim organizacijama. No, kako bi vlada plaćala te organizacije, ona bi upravljala njima, tako da se sve svodi na isto. A ljudi nisu tako glupi da to ne bi shvatili. Zbog ove, po meni velike rupe koja je samo poticala pretjeranu birokraciju, glasao sam protiv, ali rezolucija im je prošla. Konačno, za kraj, došao je Committee on Education, koji je imao odličnu reformu školstva, smanjenje broja učenika po razredu na 15, moderniziranje svega, reedukacija učitelja, bolju kontrolu učenika. No, neki nisu bili tako oduševljeni kao ja, tako da je reforma prošla, ali jedva nešto bolje od Foreign Affairsa. Nakon toga, poslali su nas van, dok su chairovi glasali koga od svojih članova šalju dalje. Imali smo vođeni obilazak sabora, uključujući i "one" dvorane. Jedino kaj vam imam za reći je da nije niti približno toliko velika kak izgleda na televiziji. Glasanje je završilo i mi ovčice smo vraćeni u tor. Nažalost, mene nisu odabrali, zbog čega sam bio malo razočaran, jer sam bio uvjeren da imam dosta dobre šanse, ali... kao što su chairovi rekli: "This is not a democracy, this is a chairocracy." , tko sam ja da sumnjam u njihove odluke? Nakon podjela svih sretnika u skupine, preostala je samo jedna stvar za učiniti. Pjevanje himne EYPa - Imagine. Bilo je vrijeme za odlazak i svi smo bili žalosni što se rastajemo. Razmjenili smo brojeve mobitela, e-mailove, blogove i obećali jedni drugima da ćemo se još čuti. Još uvijek mi nije jasno kako smo se tako brzo uspjeli skompati, a vjerojatno mi nikada neće biti. Znam samo da će mi taj EYP ostati još dugo u sjećanju, te da se nadam sudjelovanju u još jednom takvom događaju što prije. Glazba: John Lennon - Imagine Kierlan Darkskye, MP |
Dan je počeo predivno. U šest i trideset je zvonila budilica, zbog vrlo jednostavne logike. U 8 bi svi morali biti na doručku, dolje na prvom katu hostela, a nas je 12 u sobu na jedan jedini WC. Uz mnogo psovanja, muke i "samo još malo... dajte mi da odspavam" govora, 12 se leševa podgrijanih u mikrovalnoj odvuklo dolje. Ne mogu opisati taj osjećaj kad prve kapi kave prođu kroz grlo takvog komatoznog leša. Kao prvi dah, ponovno buđenje, dizanje iz pepela i ostale metaforične izjave. Nakon te jutarnje torture, ponovo smo bili utrpani na tramvaj i odvedeni putem Privatne Klasične Gimnazije gdje smo jučer (zaboravio sam napomenuti, tristo me puta može biti sram) predstavljali našu ljubljenu školu i grad, te razne načine pijuckanja tradicionalne zagorske koka kole (vina su nam zaboravili dopremiti) iz bilikuma i "svrabljivca". U Klasičnoj gimnaziji je počeo teži dio posla. Prvo smo sastavili sve pojmove koje povezujemo s našom rezolucijom, našarali ih na ploču. Mislim da bi bilo dobro da napomenem da se nećete tako lako izvući, te da ćete morati u jednom nadolazećem postu pročitati tu našu rezoluciju (plus inside komentari), jer smo prolili toliko churchilovske krvi, znoja i suza pri stvaranju iste. Uglavnom, kad smo napisali sve te podsjetnike, podteme, onda su nam objasnili da stvaranje rezolucije nije demokracija. Nema glasanja. SVI, ali apsolutno SVI članovi našeg committeeja se morali su se složiti oko određene točke. S obzirom da je to bilo osmero ljudi različitih osobnosti i mišljenja, to je bio prokleto težak posao. Shvatio sam još da smo svi naviknuti na to da imamo glavnu riječ, da vodimo. Ako imaš ekipu punu egomanijaka (like myself), to samo može loše završiti. No, unatoč ovim izjavama, nevjerojatno smo se dobro složili. Ideje su nam većinom bile dobre i univerzalne, a svaka neslaganja su samo bila zbog nekih rupa u onome oko čega smo se složili, tako da smo se rijetko svađali. Ipak, raspravljanje o određenoj točki znalo je trajati od pola sata pa do dva, tako da smo nakon što smo završili pojedinu grupu točaka imali kratke stanke za odmor, da nešto prigrizemo i da se zabavimo. Također su nas učili razne blesave, ali slatke pjesmice (kao famozni Frog Song ili razgibavanje uz Zulu Song). Raspravljanje o rezoluciji je uz takve stanke potrajalo čitav dan, a po završetku smo bili tako sretni da smo bili gotovi, da smo to morali proslaviti. U devet navečer (onda znate koliko je trajalo i koliko je naporno bilo) smo prešli u obližnji Dublin Pub. E sad, Dublin pub je druga priča. Jedina irska stvar u njemu je Guiness. Ostalo se svodilo na trendy neukusnjake, preglasni tehno i sumnjive mafija lookalike tipove koji su vlasnici. Ali... dobra je stvar bila ta što se te večeri u Dublin Pubu održavao karaoke. Nakon dva sata lokanja solidnog Guinessa, zafrkavanja ljubitelja techna plesanjem u stilu diska (pri čemu mi je zdušno pomagao muški dio mog committeea), morali smo se dogovoriti oko pjesme koju ćemo pjevati. Nakon što se nismo mogli složiti oko Monty Python - Always Look on the Bright Side of Life, Zabranjeno Pušenje - Zenica Blues, Lynyrd Skynyrd - Sweet Home Alabama, odabrali smo nešto manje vrijedno, ali svejedno pjevno. The Clash - Should I Stay Or Should I Go? S obzirom da su svi oko nas pjevali neke narodnjake (iznimka i čast drugim Committeejima sa dobrim glazbenim ukusom), Clash je došao kao genuine wake up call. Rulja je pošandrcala kad je čula muziku, i počela se masovno naguravati i nabacivati (like true punkers) kad su zaorili naši glasovi i scenski nastup. To jest, skakutanje po pozornici i sviranje nepostojećih gitara. Nakon toga, odlučio sam sebi postaviti to famozno pitanje. I decided to go. No, kako je prva ura novog dana bližila, tramvaji nisu vozili. Imao sam dosta zgodnu šetnjicu (četiri postaje) do hostela. No, malo under the influence i razderanog grla, bez problema sam krenuo u pravom smjeru. Po putu sam pobrao još dvije frendice iz moje škole, koje su bile uvjerene da hostel nije s druge strane Maksimira. Toliko su čvrsto branile svoj stav, tako da sam čak i ja posumnjao u sebe. No, kako sam bio jedini koji je, izvana barem, izgledao siguran kamo ide - slijedile su me. Naravno... :)))) ... bio sam u pravu. Hostel je bio iznad Maksimira (iz našeg gledišta). Došli smo oko pola dva, među prvima i nastavili istu rutinu opuštanja koju smo prakticirali prošlu večer. Kad su se kasnije svi vratili, zasvirao je King Prawn - prava glazba za pljuganje. U tom štihu završila je i ta večer, nakon čega smo se opet oko tri svi bacili u krevet i pokušali se odmoriti za pravi problem. The General Assembly. Muhuahahhahahahahahah!!!!123eviltoinfinity. P.S. Još uvijek čekam slike, ali nadam se da ću ih uskoro dobiti. Glazba: King Prawn - Smoke Some Shit Kierlan Darkskye, Staying |
Ljudi, European Youth Parliament je definitivno jedan od najboljih događaja na kojima sam prisustvovao u zadnje vrijeme. To ne bi mogao opisati nekako kontinuirano, već samo kao hrpu nabacanih zabavnih slika. 1. Došli smo u Zagreb, u hostel u Ravnicama i bacili torbe na krevet (ja sam naravno, odabrao onog na katu). U sobi nas je bilo dvanaest, jer nam se pridružila jedna ekipa iz Ivanić Grada - stvarno simpa ljudi, kasnije se pokazalo. 2. Zatim u nas utrpali u tramvaj i poslali smjerom MIOCa, gdje je bio upis (slinili smo kroz prozor na jedan music shop u Vlaškoj dok je tramvaj stajao), da bi mi tamo dodjelili moje voditelje (chairove), Dražena Puklavca i Inger Ĺdnřy. Ja sam, prema zvuku ovog drugog mislio da je muško, ali dočekala me simpatična Nizozemka koja se smije (kako smo kasnije klasificirali) poput ludog znanstvenika i ima otrovno zeleni šešir 3. Počeo je Teambuilding u Maksimiru. Koja je poanta Teambuildinga? Da uzmeš skupinu totalnih neznanaca koji moraju surađivati na istoj temi i kroz razne zabavne i zarazne igre poniziš što više tako da nestane sav sram i da se ti ljudi totalno povežu kao da se poznaju već dugo u roku od... well... jednog popodneva. To je nevjerojatno, sad kad se prisjećam toga, jednostavno ne mogu shvatiti da te ljude poznajem samo tri dana, već sam nekako podsvijesno uvjeren da smo prijatelji već barem mjesec dana... Prokleta psihologija. 4. U početku učimo imena, nabacivanjem gruda, igranjem memory gamesa, zatim razvijamo neku vrst grupnog povjerenja (nešto slično onome - padni unatrag, primit ću te, samo te okruže sa svih strana i onda te odguruju svuda dok imaš zatvorene oči tako da im moraš vjerovati). Nakon toga, slijede igre koje potiču fizički kontakt, što je... vjerujte mi... s ljudima koje poznajete možda dva sata prilično nemoguće - ili se barem tako čini. Prva je bila igra sa lovljenjem loptice. Poanta je da loptica mora prijeći čitav krug ljudi, od jednog čovjeka do drugog, bez uporabe ruku ili nogu. Primiš loptu bradom, došećeš do druge osobe, a onda ju ona svojom vlastitom bradom zahvati i pokuša primiti. Naravno, svodi se na to da kojih dobrih desetak sekundi provodiš stisnut uz drugu osobu dok se mučiš s lopticom (zato su moji chairovi mudro predložili muško ženske kombinacije, blagoslovljeni bili). Nakon toga slijedi još opscenija igra od ove - Suck & Blow. Yup, dobro ste čuli. Suck & Blow. Poanta je u tome da dobiješ komadić papira na svoja usta, i moraš udisati (suck) da ga držiš na svojim usnama. Onda odeš do osobe pored tebe i ona ju pokuša primiti od tebe istom metodom, bez ruku - bez ičega, samo usnice. 5. Nakon toga, ušli smo unutra i igrali još jednu igru. Jedna si osoba legne na pod, a na prsa mu stave kovanicu od 5 kn. Poanta je da druga osoba mora uzeti kovanicu bez ruku i nogu, tako da si doslovce legne na tu drugu osobu, obuhvati ju i onda se otkotrljaju dok ova druga osoba nija na tlu i ako su se dovoljno čvrsto držali, kovanica ostane na drugoj osobi. Naravno - ponovno su bili muško-ženski parovi. :))) 6. Nažalost, kontaktni su sportovi onda završili i krenula je prva stanka za ručak. No, razgovor je krenuo lako, uopće nismo imali problema u razgovoru s osobama, budući da smo upravo proveli kojih sat vremena trljajući se uz njih... Stvarno simpa ljudi - od kojih moram posebno spomenuti Gemmel , jer nevjerojatno sliči Achtung Baby. Slična lica, posve jednaki izrazi, identičan britanski naglasak, a ponašanje je kao klonirano. Tu su još i Ivan (Varaždin) i Luka (Zgb), razgovorljivi tipovi sa odličnim glazbenim i književnim ukusom, Ivana sa svojom posve zlom facom (Sisak), raspjevana Alena, tiha Tihana koja voli tigrove, Jakub (Jacob) koji je prije živio u Americi i Poljskoj. 7. Pošto smo poručali, još smo dva sata pokušavali spustiti nekakav štap na pod i igrali razne druge igre, nakon čega smo se grudali do iznemoglosti. Po povratku u hostel, moj committee (ova vesela skupina koju sam opisao) se lagano raspala jer su neki otišli kući. Moja gradska ekipa, kao i ljudovi iz Ivanić Grada smo se odgegali do lokalne benzinske i do kasno u noć imali... intelektualne razgovore uz pozadinu Zadruge, Poguesa i Iron Maidena s obližnjeg MP3 playera. Konačno smo negdje oko 3 svi pocrkali od umora i otišli spavati. P.S. Kad dobijem slike, stavit ću sliku za blog, dotad se možete slikati. Glazba: The Pogues - I Am Francisco Vasquez Garcia Kierlan Darkskye, Teambuilt |