Otišao je. Moj otac, mislim.
Bio je u posjeti sad preko vikenda, nekako smo dobili dozvolu da prenoći kod nas ta dva dana. Bilo mi je to sve nekako čudno, vidjeti ga sa njegovom napola funkcionalnom rukom, kako se muči hodajući kroz uske prolaze stana, pazeći na pragove i na razne druge objekte koje su stršali na njegovom putu. Nasmiješio se, par puta. Ali određeni broj mišića lica još ne funkcionira, tako da mu se na taj smiješak jedno oko u potpunosti zatvori, dok se drugo razrograči, a i jedan kut usana se ne iskrivi, već samo ostane kao mrtva točka.
Voli nas. Mislim da će se sad rasplakati u autu dok ga mama vozi natrag u toplice. Dosad je s ponešto uspjeha pokušavao sakriti te... slabosti. Uostalom, big boys don't cry, zar ne? Ali i on je samo čovjek. Nedostajemo mu. Zanimljivo kako mi je umro onaj mit. Ono dječje zavaravanje tipa, moj tata je najjači u gradu, on sve zna, sve vidi - sve čuje. A zapravo, roditelji nam nisu svemoćni. Neranjivi. Vječni. I oni će otići jednoga dana, bespovratno.
Samo da taj dan što kasnije dođe. Ne mogu si zamisliti život bez njih dvoje, njihove potpore i podržavanja. Njihove ponekad dosadne zabrinutosti za mene i neprestanih SMSova da se javim gdje sam i kako sam. Možda zvuči kao djetinje trabunjanje, neprihvaćanje činjenice da je djetinjstvo za mene završilo, ali nije tako. Svi smo mi nečija djeca. Trebamo prisustvo neke
više sile koja nas pazi.
Oporavit će se on. Mislim, hoda. A i rukom radi... Mora se oporaviti.
Prekinut ću sad s patetikom. Ali blog i tome služi da čovjek izbaci sve kaj misli iz sebe.
Ja
|
