Rano buđenje kao i jučer, s tim da smo morali sve stvari odmah utrpati u torbe jer nećemo imati vremena spakirati se kad stvar završi. I sa prokletom činjenicom da smo se još pospani morali uvući u svečana odijela, te se speglati, jer idemo u Hrvatski Sabor. Mrf. Polubudan sam kroz doručak pripremao obrambeni govor za našu velebajnu rezoluciju na temu europskog identiteta, uz pomoć Inger, jer moj um još nije bio posve spreman na suvislo razmišljanje. Usput smo zajedno nalazili rupe ili nejasnoće u samoj rezoluciji, kako bi Ivanu objasnili koje stvari mora biti spreman obraniti u debati.
Zatim smo krenuli na tramvaj do Jelačić Placa. Pa lagana šetnjica po smrznutoj kosini do Sabora, gdje smo se skupili. Zagrebački sudionici su nas već čekali, pa smo se požurili unutra sakriti od hladnoće. No, odmah su nas sve zaustavili i natjerali nas da skinemo sa sebe sve metalno, jakne i kapute propustimo kroz sken, te se prošećemo kroz detektor metala. Kako smo svi imali oružje i bombe od plastike, nitko nas naravno nije skužio, tako da su nas imenovali sigurnima i dozvolili nam ulazak u Sabor. BIG MISTAKE!
Na našu preveliku žalost, nisu nas smjestili u "onu" dvoranu, nego u jednu sporednu, ali svejedno lijepu, sa ugodnim kožnim stolcima. Oslušali smo našu himnu. A onda se odnekuda pojavio gitaristički kvartet i odsvirao himnu EUa - Odu Radosti na tako predivan polifoničan način sam se morao diviti njihovoj vještini. Potom su krenuli uvodni govori od raznih pomoćnika ministara i pomoćnika pomoćnika ministara, jer... avaj... oni se nisu mogli sami pojaviti. Većina ih je bila na temu surađivanja s Europskom Unijom, odlične prilike za podizanje svijesti i obrazovanja u mladih. Jedini govor koji se isticao je bio govor jednog Amera, koji se usudio usporediti ulazak Hrvatske u EU sa putovanjem Izraelaca i Mojsija u Kanaan - tamo gdje teče med i mlijeko.
Nakon toga, spomenuti se gitaristički kvartet ponovo pojavio u našoj dvorani i odsvirao još nekoliko stvari iz svojeg repertoara, koje mogu opisati kao Timeless od In Flamesa na steroidima, kvadriran. Tako odlično i koordinirano sviranje još nikada nisam čuo, a sami svirci su se ponašali kao pravi klasičari, nakloni bez riječi, komuniciranje s pogledom, munjevito štimanje žica, sviranje sa osjećajem. Dok su pripremali njihove počasne EYP diplome, zamolili su ih da odsviraju još jednu, nepredviđenu. Ovaj puta su se malo opustili, palo je i nekoliko riječi, pa i grimasa, da bi nakon toga bacili takvu složenu, ali simpatičnu verziju Guantanamere da je zasluženi pljesak trajao dobre dvije minute.
After these introductory pleasantries, committeeji su počeli predstavljati svoje rezolucije. Prvi su bili teroristi (Foreign Affairs), koji su imali dosta težak posao sa odabirom definicije terorizma, kao i s prezentacijom načina borbe protiv terorizma. Glasovanje je bilo gusto (pogotovo kad su svi članovi Human Rights Committeeja glasali protiv njihove rezolucije), ali prošli su. Ja sam glasao za, jer je njihova rezolucija imala smisla, unatoč teškim zahtjevima.
A onda smo mi došli na red. Za neko divno čudo, nitko nije imao nikakav attack speech za nas. Očito su željeli sve nejasnoće srediti prilikom debate. Tako da su me, pozvali pred govornicu, sada već posve budnog i spremnog. U tri mi zadane minute, pokušao sam što jasnije objasniti namjeru i sve nejasnoće u debati, tako da ne mogu doći nikakva pitanja iz naših propusta. I, stvarno, smatram da sam rupe pokrpao dosta dobro, te da smo mi svi u sastavljanju bili toliko složni, da smo na sva nam postavljena pitanja uspjeli odgovoriti citatom iz rezolucije. Uslijedio je dosta dobar završni govor Jakuba, nakon čega je uslijedilo glasanje. 38 za, 5 protiv, 15 suzdržanih... Ako se dobro sjećam. Drugi po broju glasova za, odmah nakon AIDS committeeja (protiv toga se ne možeš boriti, svi su za borbu protiv HIVa/AIDSa).
Uslijedila je stanka za kavu, nakon čega se nastavio drugi krug. Prvi je bio Committee on Civil Rights. Teroristi su zapamtili složne glasove protiv Civil Rightsa, tako da je njihov attack speech počeo sa značajnim uzvikom: "THIS RESOLUTION IS AN OUTRAGE!" Još pod stankom, zamijetio sam članove Foreign Affairsa kako osvetnički lobiraju druge committeeje da glasaju protiv. A i sami Civil Rights su si sami zapaprili klauzulom - "Fully alarmed by the impact of religion on all life aspects", te "Supports the separation of religion from the state and it's influence upon basic individual rights..." Tako da je, nažalost, njihova rezolucija propala. Previše glasova protiv. Ja sam dao glas za, jer (unatoč tim problemima) ostatak rezolucije je bio dosta dobar.
Zatim je bio red na Committee on Health. Imali su odličnu prezentaciju, savršeno sastavljeni resolution, te jeziv završni govor, tijekom kojeg je jedna članica odbrojila 6 sekundi naglas - da bi potom izjavila da se upravo jedna osoba zarazila HIVom. Iznenadilo me kako nisu dobili sve glasove, ali bilo je troje protiv i pet suzdržanih. Već pomalo zamoren saborskim poslom, dočekao sam s oduševljenjem stanku za ručak. Imam reći samo jedno na tu temu - samo se zbog hrane isplati postati saborskim zastupnikom. Cijene su dosta niske (mi smo imali plaćeno, ali vidio sam cjenik), a kvaliteta hrane je na razini gurmanskog restorana. Krem juha, dvije vrste mesa, mješana salata i najbolja parfe kocka koju sam ikada probao.
Punog želuca i ponovo pospan (znam zašto sabornici spavaju, to je od pretjeranog mlaćenja prazne slame). Slijedio je Committee on Goverment, koji je želio stvoriti obrazovanje za demokraciju u rukama nevladinih organizacija koje bi financirala vlada, te to objasnili time da ljudi više vjeruju nevladinim organizacijama. No, kako bi vlada plaćala te organizacije, ona bi upravljala njima, tako da se sve svodi na isto. A ljudi nisu tako glupi da to ne bi shvatili. Zbog ove, po meni velike rupe koja je samo poticala pretjeranu birokraciju, glasao sam protiv, ali rezolucija im je prošla.
Konačno, za kraj, došao je Committee on Education, koji je imao odličnu reformu školstva, smanjenje broja učenika po razredu na 15, moderniziranje svega, reedukacija učitelja, bolju kontrolu učenika. No, neki nisu bili tako oduševljeni kao ja, tako da je reforma prošla, ali jedva nešto bolje od Foreign Affairsa. Nakon toga, poslali su nas van, dok su chairovi glasali koga od svojih članova šalju dalje. Imali smo vođeni obilazak sabora, uključujući i "one" dvorane. Jedino kaj vam imam za reći je da nije niti približno toliko velika kak izgleda na televiziji. Glasanje je završilo i mi ovčice smo vraćeni u tor.
Nažalost, mene nisu odabrali, zbog čega sam bio malo razočaran, jer sam bio uvjeren da imam dosta dobre šanse, ali... kao što su chairovi rekli: "This is not a democracy, this is a chairocracy." , tko sam ja da sumnjam u njihove odluke? Nakon podjela svih sretnika u skupine, preostala je samo jedna stvar za učiniti. Pjevanje himne EYPa - Imagine. Bilo je vrijeme za odlazak i svi smo bili žalosni što se rastajemo. Razmjenili smo brojeve mobitela, e-mailove, blogove i obećali jedni drugima da ćemo se još čuti. Još uvijek mi nije jasno kako smo se tako brzo uspjeli skompati, a vjerojatno mi nikada neće biti. Znam samo da će mi taj EYP ostati još dugo u sjećanju, te da se nadam sudjelovanju u još jednom takvom događaju što prije.
Glazba: John Lennon - Imagine
Kierlan Darkskye,
MP
|
