Dan je počeo predivno.
U šest i trideset je zvonila budilica, zbog vrlo jednostavne logike. U 8 bi svi morali biti na doručku, dolje na prvom katu hostela, a nas je 12 u sobu na jedan jedini WC. Uz mnogo psovanja, muke i "samo još malo... dajte mi da odspavam" govora, 12 se leševa podgrijanih u mikrovalnoj odvuklo dolje. Ne mogu opisati taj osjećaj kad prve kapi kave prođu kroz grlo takvog komatoznog leša. Kao prvi dah, ponovno buđenje, dizanje iz pepela i ostale metaforične izjave. Nakon te jutarnje torture, ponovo smo bili utrpani na tramvaj i odvedeni putem Privatne Klasične Gimnazije gdje smo jučer (zaboravio sam napomenuti, tristo me puta može biti sram) predstavljali našu ljubljenu školu i grad, te razne načine pijuckanja tradicionalne zagorske koka kole (vina su nam zaboravili dopremiti) iz bilikuma i "svrabljivca".
U Klasičnoj gimnaziji je počeo teži dio posla. Prvo smo sastavili sve pojmove koje povezujemo s našom rezolucijom, našarali ih na ploču. Mislim da bi bilo dobro da napomenem da se nećete tako lako izvući, te da ćete morati u jednom nadolazećem postu pročitati tu našu rezoluciju (plus inside komentari), jer smo prolili toliko churchilovske krvi, znoja i suza pri stvaranju iste. Uglavnom, kad smo napisali sve te podsjetnike, podteme, onda su nam objasnili da stvaranje rezolucije nije demokracija. Nema glasanja. SVI, ali apsolutno SVI članovi našeg committeeja se morali su se složiti oko određene točke. S obzirom da je to bilo osmero ljudi različitih osobnosti i mišljenja, to je bio prokleto težak posao. Shvatio sam još da smo svi naviknuti na to da imamo glavnu riječ, da vodimo. Ako imaš ekipu punu egomanijaka (like myself), to samo može loše završiti.
No, unatoč ovim izjavama, nevjerojatno smo se dobro složili. Ideje su nam većinom bile dobre i univerzalne, a svaka neslaganja su samo bila zbog nekih rupa u onome oko čega smo se složili, tako da smo se rijetko svađali. Ipak, raspravljanje o određenoj točki znalo je trajati od pola sata pa do dva, tako da smo nakon što smo završili pojedinu grupu točaka imali kratke stanke za odmor, da nešto prigrizemo i da se zabavimo. Također su nas učili razne blesave, ali slatke pjesmice (kao famozni Frog Song ili razgibavanje uz Zulu Song). Raspravljanje o rezoluciji je uz takve stanke potrajalo čitav dan, a po završetku smo bili tako sretni da smo bili gotovi, da smo to morali proslaviti. U devet navečer (onda znate koliko je trajalo i koliko je naporno bilo) smo prešli u obližnji Dublin Pub.
E sad, Dublin pub je druga priča. Jedina irska stvar u njemu je Guiness. Ostalo se svodilo na trendy neukusnjake, preglasni tehno i sumnjive mafija lookalike tipove koji su vlasnici. Ali... dobra je stvar bila ta što se te večeri u Dublin Pubu održavao karaoke. Nakon dva sata lokanja solidnog Guinessa, zafrkavanja ljubitelja techna plesanjem u stilu diska (pri čemu mi je zdušno pomagao muški dio mog committeea), morali smo se dogovoriti oko pjesme koju ćemo pjevati. Nakon što se nismo mogli složiti oko Monty Python - Always Look on the Bright Side of Life, Zabranjeno Pušenje - Zenica Blues, Lynyrd Skynyrd - Sweet Home Alabama, odabrali smo nešto manje vrijedno, ali svejedno pjevno. The Clash - Should I Stay Or Should I Go?
S obzirom da su svi oko nas pjevali neke narodnjake (iznimka i čast drugim Committeejima sa dobrim glazbenim ukusom), Clash je došao kao genuine wake up call. Rulja je pošandrcala kad je čula muziku, i počela se masovno naguravati i nabacivati (like true punkers) kad su zaorili naši glasovi i scenski nastup. To jest, skakutanje po pozornici i sviranje nepostojećih gitara. Nakon toga, odlučio sam sebi postaviti to famozno pitanje. I decided to go. No, kako je prva ura novog dana bližila, tramvaji nisu vozili. Imao sam dosta zgodnu šetnjicu (četiri postaje) do hostela. No, malo under the influence i razderanog grla, bez problema sam krenuo u pravom smjeru. Po putu sam pobrao još dvije frendice iz moje škole, koje su bile uvjerene da hostel nije s druge strane Maksimira. Toliko su čvrsto branile svoj stav, tako da sam čak i ja posumnjao u sebe. No, kako sam bio jedini koji je, izvana barem, izgledao siguran kamo ide - slijedile su me.
Naravno... :)))) ... bio sam u pravu. Hostel je bio iznad Maksimira (iz našeg gledišta). Došli smo oko pola dva, među prvima i nastavili istu rutinu opuštanja koju smo prakticirali prošlu večer. Kad su se kasnije svi vratili, zasvirao je King Prawn - prava glazba za pljuganje. U tom štihu završila je i ta večer, nakon čega smo se opet oko tri svi bacili u krevet i pokušali se odmoriti za pravi problem. The General Assembly. Muhuahahhahahahahahah!!!!123eviltoinfinity.
P.S.
Još uvijek čekam slike, ali nadam se da ću ih uskoro dobiti.
Glazba: King Prawn - Smoke Some Shit
Kierlan Darkskye,
Staying
|
