Ljudi, European Youth Parliament je definitivno jedan od najboljih događaja na kojima sam prisustvovao u zadnje vrijeme. To ne bi mogao opisati nekako kontinuirano, već samo kao hrpu nabacanih zabavnih slika.
1. Došli smo u Zagreb, u hostel u Ravnicama i bacili torbe na krevet (ja sam naravno, odabrao onog na katu). U sobi nas je bilo dvanaest, jer nam se pridružila jedna ekipa iz Ivanić Grada - stvarno simpa ljudi, kasnije se pokazalo.
2. Zatim u nas utrpali u tramvaj i poslali smjerom MIOCa, gdje je bio upis (slinili smo kroz prozor na jedan music shop u Vlaškoj dok je tramvaj stajao), da bi mi tamo dodjelili moje voditelje (chairove), Dražena Puklavca i Inger Ĺdnřy. Ja sam, prema zvuku ovog drugog mislio da je muško, ali dočekala me simpatična Nizozemka koja se smije (kako smo kasnije klasificirali) poput ludog znanstvenika i ima otrovno zeleni šešir
3. Počeo je Teambuilding u Maksimiru. Koja je poanta Teambuildinga? Da uzmeš skupinu totalnih neznanaca koji moraju surađivati na istoj temi i kroz razne zabavne i zarazne igre poniziš što više tako da nestane sav sram i da se ti ljudi totalno povežu kao da se poznaju već dugo u roku od... well... jednog popodneva. To je nevjerojatno, sad kad se prisjećam toga, jednostavno ne mogu shvatiti da te ljude poznajem samo tri dana, već sam nekako podsvijesno uvjeren da smo prijatelji već barem mjesec dana... Prokleta psihologija.
4. U početku učimo imena, nabacivanjem gruda, igranjem memory gamesa, zatim razvijamo neku vrst grupnog povjerenja (nešto slično onome - padni unatrag, primit ću te, samo te okruže sa svih strana i onda te odguruju svuda dok imaš zatvorene oči tako da im moraš vjerovati). Nakon toga, slijede igre koje potiču fizički kontakt, što je... vjerujte mi... s ljudima koje poznajete možda dva sata prilično nemoguće - ili se barem tako čini. Prva je bila igra sa lovljenjem loptice. Poanta je da loptica mora prijeći čitav krug ljudi, od jednog čovjeka do drugog, bez uporabe ruku ili nogu. Primiš loptu bradom, došećeš do druge osobe, a onda ju ona svojom vlastitom bradom zahvati i pokuša primiti. Naravno, svodi se na to da kojih dobrih desetak sekundi provodiš stisnut uz drugu osobu dok se mučiš s lopticom (zato su moji chairovi mudro predložili muško ženske kombinacije, blagoslovljeni bili). Nakon toga slijedi još opscenija igra od ove - Suck & Blow. Yup, dobro ste čuli. Suck & Blow. Poanta je u tome da dobiješ komadić papira na svoja usta, i moraš udisati (suck) da ga držiš na svojim usnama. Onda odeš do osobe pored tebe i ona ju pokuša primiti od tebe istom metodom, bez ruku - bez ičega, samo usnice.
5. Nakon toga, ušli smo unutra i igrali još jednu igru. Jedna si osoba legne na pod, a na prsa mu stave kovanicu od 5 kn. Poanta je da druga osoba mora uzeti kovanicu bez ruku i nogu, tako da si doslovce legne na tu drugu osobu, obuhvati ju i onda se otkotrljaju dok ova druga osoba nija na tlu i ako su se dovoljno čvrsto držali, kovanica ostane na drugoj osobi. Naravno - ponovno su bili muško-ženski parovi. :)))
6. Nažalost, kontaktni su sportovi onda završili i krenula je prva stanka za ručak. No, razgovor je krenuo lako, uopće nismo imali problema u razgovoru s osobama, budući da smo upravo proveli kojih sat vremena trljajući se uz njih... Stvarno simpa ljudi - od kojih moram posebno spomenuti Gemmel , jer nevjerojatno sliči Achtung Baby. Slična lica, posve jednaki izrazi, identičan britanski naglasak, a ponašanje je kao klonirano. Tu su još i Ivan (Varaždin) i Luka (Zgb), razgovorljivi tipovi sa odličnim glazbenim i književnim ukusom, Ivana sa svojom posve zlom facom (Sisak), raspjevana Alena, tiha Tihana koja voli tigrove, Jakub (Jacob) koji je prije živio u Americi i Poljskoj.
7. Pošto smo poručali, još smo dva sata pokušavali spustiti nekakav štap na pod i igrali razne druge igre, nakon čega smo se grudali do iznemoglosti. Po povratku u hostel, moj committee (ova vesela skupina koju sam opisao) se lagano raspala jer su neki otišli kući. Moja gradska ekipa, kao i ljudovi iz Ivanić Grada smo se odgegali do lokalne benzinske i do kasno u noć imali... intelektualne razgovore uz pozadinu Zadruge, Poguesa i Iron Maidena s obližnjeg MP3 playera. Konačno smo negdje oko 3 svi pocrkali od umora i otišli spavati.
P.S. Kad dobijem slike, stavit ću sliku za blog, dotad se možete slikati.
Glazba: The Pogues - I Am Francisco Vasquez Garcia
Kierlan Darkskye,
Teambuilt
|
