ketcha`s mind

subota, 03.06.2006.

[ Sreća... ]

Svibanj, 2000.

Sjedim. Šutim. Promatram. Uživam u tišini noći i razmišljam. Osluškujem zvukove u daljini misleći da ću spoznati koji su, a vrijeme za mene kao da i ne postoji jer ovako sjedim već satima.

Sjedim. Šutim. Promatram.Puštam da mi povjetarac lagano priđe i svojom svježinom pomiluje lice. Nježno dodiruje čelo, laganim pokretom prelazi na kapke, nježno prolazi nosom i dolazi do obraza gdje zastaje. Potom ponovno kreće istim redom i svojom nježnošću me umiruje.Godi mi njegova nježnost i ona mi lagano budi osmijeh na licu. Otvaram kapke i pogledom tražim zvijezde na nebu, na beskrajnom crnom prostranstvu. Sjedim sama i razmišljam, ali opet – nisam sama. Zamislim li si da je svaka zvijezda jedan čovjek ili jedna usamljena duša, onda kraj sebe imam mnogobrojno društvo. A možda sada svaka zvijezda pripada jednoj osobi koja također poput mene sjedi, šuti i promatra, ali onda koja je moja???

U daljini čuju se zvona...jedanput, dvaput ... Ponoć je. Ponoćna zvona prekidaju tišinu i uvode me u novi dan, dopuštajući mi da okrenem još jedan list moje životne knjige i krenem dalje, ali ja to ne mogu. Mirno sjedim. Šutim. Razmišljam i misli mi kvare ugođaj nježnosti. U glavi mi se množe raznolike slike. Prisjećam se lijepih i ružnih trenutaka. Prisjećam se prošlosti, razmišljam o sadašnjosti i zazivam skoru budućnost. Nisam tužna kao što sam nekad bila, niti sretna onoliko koliko bih trebala biti već zabrinuta pri pomisli da bi ta sreća uskoro mogla nestati. Zvijezde i ovi nježni dodiri noći podsjećaju me na sreću, ali misli mi ne daju mira.

Ustajem i laganim korakom prilazim krevetu. Liježem u njega i sklapam kapke s nadom da ću sanjati nešto lijepo i s jutrom se probuditi sretnija nego što jesam.