Iliti u prijevodu široka planina (Široki Brijeg). 
Prokleta afrička zima. Uz cvokot zubiju jedva se izvačim iz kreveta i gledam kakvu sam si to odjeću ponio za ove uvjete. Sve tanašno i još kratkih rukava. Jedino me kapa veseli. I možda drugi par čarapa.
Vele da ako spavaš na novom krevetu san koji sanjaš je ustvari viđenje tvoje budućnosti. Meni je do sada potpuno promaklo to da se prije ustajanja uspijem prisjetiti ičega o čemu sam sanjao.
Ne znam da li je uzrok tome što su mi dani toliko ispunjeni pa mi san dodje jedino kao odmor i priprema za nove ili stvarno ne sanjam ništa !?
Dakle noći na ovoj visoravni su dugačke i hladne. Sad mi je potpuno jasno zašto Maasai imaju na onim kućicama samo par malih otvora. Treba im izmjena zraka no ne i ova hladnoća. Vjerujem da i ono ognjište koje je valjda bilo negdje na sredini sobice, a ravno ispred kreveta na koji smo sjeli bude u punoj funkciji veći dio noći.
Ma jesu romantični ti Maasai. Spavaju, a vatrica im puckeće pored kreveta. Usput tjera i sve one moguće noćne posjetioce koji bi se možda htjeli zavući k njima ispod pokrivača. Istina ujutro pomalo smrduckaju na mješavinu dima i kravlje balege ali tko sam ja da im govorim što smrdi, a što miriše.
* * *
Znam da nakon doručka krećemo prema Tsavo West-u pa nakon kratkog, vrlo kratkog tuširanja i brijanja potrpam sve stvari u ruksak. Tako će mi ostati više vremena za još malo uživanja u ovom okruženju.
Izašavši van vidim da je tlo prošarano otiscima kopita. Većina ih je svježa. Tu i tamo su i nove hrpice balege. Neke su razbucane, a neke su još na hrpi.
Izgleda da je sudac odsvirao kraj utakmice prije nego su stigli šutnuti ih.
Par metara dalje skupila se grupica ljudi i naši čuvari. Gledaju prema grmlju i povremeno se čuje škljocaj fotoaparata.
Gledaju u slona, mužjaka, vele nam čuvari, i čude se kako samo mirno preživa i gleda u nas. Nije na više od 15 metara i jedino zbog potoka , "moćne Kimanćice", osjećamo se sigurni. Nakon noćnih zvukova i ovoga posjetitelja postaje mi jasna briga našeg domaćina i sva ona upozorenja.
Zanimanje polako jenjava i žarište se polako premješta na drugu najljepšu ranojutarnju sliku. Kilimanjaro. Magla se polako diže i zrak se polako bistri.
Kroz uzak prostor između krošanja izranja i izmamljuje uzdahe. Najviša planina na ovom kontinentu.
Jutarnji Kilimanjaro
Objašnjavaju nam da se sa naše terase za doručak mogu dobiti slike iz drugog kuta te polako uvjereni u to krećemo na doručak. Curry je i opet u svim jelima osim čaja. I to poprilično više od jednog prstohvata. Mislim da je to ponajviše zbog indijskog poimanja što je ukusno i još k tome fino miriše.
Moj nos nenaviknut na takve jake začine ne bi se baš potpuno složio.
Porcije voća ovdje su dosta manje, ponajviše zbog toga jer ovdje voće ne raste, a i frižideri nisu baš dobri prijatelji sa agregatima, oni bi da im struja dolazi cijelu noć.
No banane i naranče su sasvim ok.
Nakon uživanja u jutarnjem zraku i pozdravljanja sa poslugom i domaćinom odlazimo do svojih bungalova po stvari. Ogledavam se oko sebe i pokušavam skupiti čim više slika i urezati ih u pamćenje. Nažalost znam da slike s vremenom postaju sve nejasnije pa se fokusiram na jednostavnije predmete. Stolice, komodu i ogledalo, ugradbene ormare sa vratima od pruća, svjetiljke.
Izlazim van i okrećem ključ, ostavljam hladnoću prošle noći, natučene dijelove tijela i sve one strahove sa kojima sam došao, unutra.
Jednog dana možda se vratim i obiđem ih.
* * *
Pred glavnim ulazom skupilo se nekoliko grupa ljudi i vozila. Kao i kod odlaska na jučerašnji safari i danas se odlazi na razne krajeve. Neki čak do Amboselija i Maasai Mare. Koliko sam shvatio u našem smjeru idu dva kombija.
Suputnici su nasmješeni i drago im je da ćemo se opet voziti i razgledavati zajedno. Pitam ih kako im se svidio Kilimanjaro i vidim oduševljenje. Isplatilo se zamijeniti Sejšele za ovo.
Uskoro se netko počinje gurati između nas te pomislih kome li se to toliko žuri. Okrenem se polako da mu uputim jedan od onih pogleda.
Samo ostadoh zuriti u te velike crne oči. Gledam ja njih gledaju one mene. Nakon kratkog susreta odoše dalje. Nitko se nije previše uzbudio. Čak niti mladi par poljaka, s kojima sam usput budi rečeno pokušao razgovarati na kombinaciji ja vama hrvatski vi meni poljski, vratili smo se na engleski zaključivši da su nam jezici ipak previše evoluirali da bismo se razumjeli samo tako.
Wild Beast - mo'š mislit!
Dakle te "zvijeri" kojima smo se jučer divili sa kamiona i nisu toliko opasne. Više mi izgledaju poput kravica, obzirom da sam ovom mališanu lagano prebrojao rebra, ne baš dobro uhranjenih kravica.
Zašto ih mi zovemo gnu, a englezi samo "divlja zvijer" ko bi ga znao.
I tako malo pomalo pogledavši nas sve i pitajući se kod koga bi možda mogao ušićariti kakvu bananicu ili neku drugu deliciju, jednostavno ušeće u lodge.
Postalo mi je jasno, pa ovdje žive afrički cowboysi - pa kaj bi njih trebalo strašiti tek malo radoznalo, blentavo, tele. Baš smiješno, koliko sam se otuđio od ovih situacija i života u ovom obliku.
Prije nego pođemo pitah jednog od čuvara koliko ima do široke planine.
"Dva tjedna" - reče.
Valjda je mislio do vrha.
"Dva tjedna do dijela na kojem je on najdalje bio"
Veli da je uspon blag ali prepun kontrasta. Ima tu svega i svačega. Od promjene klime do uvjeta pod nogama. A na vrhu nema ama baš ničega što bi im trebalo u životu. Snijeg koji se topi ionako dolazi u ove nizine sam po sebi. Veli da je i ova rijeka ustvari otopljeni snijeg sa Kilimanjara.
Žao mi je što to nisam znao prije. Mogao sam uzeti malo za suvenir i reči da imam nešto sa vrha Kilimanjara doma na polici.
Ionako vele da se u zadnjih 10-20 godina vidi osjetno smanjivanje bijele kape na vrhu.
Znam. Nažalost znam i tko su najveći krivci za to.
Vrijeme je. Put je pred nama. Sati vožnje po neasfaltiranim cestama.
Put u ...
* * *
Prolazimo dijelom koji smo jučer upoznali kao safari rutu i izvlačimo se na nekakvu širu cestu. Cijelo vrijeme čini mi se kako se približavamo Kilimanjaru. I ne varam se reče naš novi vozač. Punašni gospodin koji ovim cestama krstari već godinama. Očito je da ima veze u svim lodgeovima posebno u dijelu poznatom kao skladište hrane.
Veli nam da idemo prema tanzanijskoj granici, a samim time i prema Kilimanjaru. Vrh planine i njen veći dio nalazi se na tanzanijskom teritoriju. Granica koju jedino političari vide. Životinje i ovdašnji stanovnici prelaze s jedne strane na drugu kad god zatreba. Bilo zbog traženje bolje ispaše ili lova.
Tu i tamo prođemo pored nekog tko sjedi ili hoda uz cestu. U daljini se ponekad naziru sela ili samotne kućice. Izgleda da se savana proteže do same planine. Iako smo u zatvorenom kombiju prašina kroz sitne rupice i proreze ulazi unutra. Čini mi se da je i zrak oko nas crvenkast.
Hvalim se svojim suputnicima kako sam se u samo tjedan dana naučio cjenkati sa lokalnim trgovcima.
Znam da su njima cijene ovdje još smješnije no meni, no ipak vele mi niti oni ne propuštaju priliku za cjenkanje.
Takva su ovdje pravila. Prva cijena je samo za odvraćanje pažnje nakon toga slijede pisanja po pijesku ili papiru. Cijena je obično u sredini između prvoponuđene i vaše ponude.
Istina ima i neukih turista koji odmah plaćaju čim čuju cijenu.
I taman što dovršismo naš razgovor evo prilike za pokazati se na djelu. Stajemo na mjestu znakovitog imena "Kilimanjaro View Point". Usred divljine dućančić i odmorište.
Doslovce utrčasmo unutra i počinje lov na suvenire. Cijene prenapuhane, kao i u Kimani, no ovo je ipak zona pogađanja. Dohvatio sam se nekakvih rezbarija i maski. Preskupo čak i u pola cijene. Onda pronađoh oslikano platno. Maasai i Kilimanjaro iza njih. Idealno. Samo da to trgovac ne vidi.
"Koliko je ovo platno?"
"3000 KSH"
"Preskupo mi je to. Imate li koje jeftinije"
Pokazuje mi prema gore i veli ova su ručno oslikana i cijena je takva. No možemo se dogovoriti.
"Pa vidio sam slika i slika koje su jeftinije od ovih. Recimo za 1000 KSH bih možda razmislio"
"A, ne, ne." - smije se i glumi kao da je uvrijeđen.
"To je premalo. 2000 KSH."
Hm.... 1000 smo spustili. Na 1500 možda i pogledam koliko imam u novčaniku.
"Još uvijek mislim da je previše."
Drugi kupci sada vide da bi ovdje mogli saznati koliko stvari stvarno vrijede. Skužio je to i moj ponuđač. Tobože me pozove da odemo između polica gdje ima još platna.....
Izlazim van i nosim zamotuljak, 1300 KSH vrijednu, oslikanu tkakninu koju trebam kad stignem kući staviti u nekakav okvir. Englezi i vozač me čekaju i pitaju da li sam imao dobar ulov.
"Pa mislim da jesam..."
Skoro će polazak i baš bi bilo dobro malo se poslikati u ovoj divljini. Prvo njih dvoje, a onda i ja. Sa Kilimanjarom u pozadini. Baš kako i dolikuje nazivu mjesta.
Kilimanjaro View Point
Ukrcamo se i krećemo. Veli još par kilometara pa smo izvan Kimane. Ulazimo u područje koje nije zaštičeno kao nacionalni park. Sve do Tsawo West-a.
* * *
Sve se više približavamo granici i sve češće vidimo patrolna vozila kako stoje i valjda čuvaju - CRTU. Zanimljiv je taj posao. Stojiš usred ničega, naoružan puškom i dalekozorom i čuvaš.
Posao kao stvoren za nekoga tko ne želi paziti na svoje stado i šetati ovim proplancima. Zaustavljaju nas ljudi u maskirnim uniformama i traže nekakve papire. Vozač ih nakon kraćeg traženja pronalazi.
"Pričekajte" - veli
Odlazi do automobila i valjda provjerava nismo li kakvi odbjegli turisti koji su se do grla zadužili - a nisu ostavili ispravan broj sobe ili hotela. Ili smo šverceri slonovače.
Ma samo ti provjeravaj. Meni je svejedno, a usput dobar vam je pogled odavdje.
Na rampi
I tek što sam škljocnuo vidim znak pored puta. Piše da je u ovom području zabranjeno fotografiranje. Vojna zona. Polako me počinje oblivati znoj.
Ne zbog straha od zatvora ili ispitivanja..... od straha da mi po brzom postupku ne otvore fotić i izvuku film.
Kad se rampa konačno podigla, odahnuh.
Ajde daj gasa i brišimo od ovuda.
Nismo baš otišli predaleko kad još jedno zaustavljanje.
E sad me imaju.
Garant su im ovi prvi dojavili da su skužili jednog mizungua kako špijunira njihove tajne položaje. Sad smo ga naježili.
Predajemo papire.
Ništa.
A onda, oko kombija se skupilo mnoštvo sa rukama punim stvarčica koje bi nas mogle zanimati. Prilika kakvu ne smiju propustiti. Možda jednom dnevno novci prođu ovuda. Sad ili nikad.
Gledamo narukvice i ogrlice. Vraćamo ih. Ne interesira nas. Do prozora dolazi mladić 16-20 godina.
"Što bi vas zanimalo ?" - pita
"Maasai koplje" - ispalih i prije nego je mozak registrirao što jezik radi.
Mislim si to ih bude otjeralo, barem od mog prozora.
Za 5 minuta evo ti onog mladca trči i nosi pravo pravcato koplje.
Gledam i ne vjerujem.
Pa kaj, kaj budem sad s tim.
"Evo ga" - veli pobjedonosno.
"Ma ne smijem nositi ništa tako dugačko. Najviše 60 cm je dozvoljeno." - vadim asa iz rukava i čekam predaju.
"OK." Okreće se i staje nogom na vrh metalnog dijela. Iščupa drvo i sad mi pruža dva komada po cca 60 cm.
"Veli samo 600 KSH"
"Ma ovaj...."
Srećom rampa je gore. Gas. Možda drugi put.
* * *
Ne znam da li nas je prokleo ili je naviknut na odbijanje, no nakon sat vožnje stiže dojava da je jedan od kombija u nevolji. Crk'o akumulator.
Vozač bez puno premišljanja okreće kombi i vozi nas natrag.
Samo ne do onoga s kopljem.
Prilazimo nekakvom mostiću i vidimo parkirani kombi i putnike kako sjede sa strane gdje je sjena. Vidim da su vozači odmah dogovorili kako će riješiti problem i ostavljam ih...... oči mi odlutaše dolje prema potoku.
Polako se poput kakve mačke koja vreba plijen približim mostu i pogledom potražim vlasnice glasova koje sam maloprije čuo. Djevojke i žene stoje do koljena u vodi i peru veš. Ljubazno me pozdraviše i zamoliše da ih ne slikam.
Šteta.
Ali poštujem svačiju odluku. Možda su mi to isto htjele reči i one zebre od jučer.
Akumulator je zamijenjen i krećemo. Vozač nam veli da smo sretni jer smo došli ovdje u sušnoj sezoni. Kad dođu kiše blato postaje sklisko i vožnja postaje poput klizanja na ledu. Vidim i da su za te prilike putevi pamaknuti i po nekoliko desetaka metara. Voziš se gdje god se vozilo može provući.
Uskoro ravnicu zamijeniše brežuljci pa onda nekakva crna spaljena zemlja.
Vidjevši da nam pratnje nema, zaustavljamo se i izlazimo van. Ovo područje zove se Lava Region. Navodno ovdje žive crni leopardi....
Dosta za moje uho i noge da se počinjem pentrati po oštrim blokovima stvrdnute lave i tražiti ih. Došavši do rupe koja je bila preduboka za priječi i preširoka za preskočiti odlučih da je ipak bolje vjerovati pričama nego se sam uvjeriti i slomiti nogu.
A kakve sam sreće opet bi se moglo na kraju ispostaviti da su leopardi baš danas otišli na drugi kraj doline ili.... se ne žele fotografirati.
Lava Region
U svakom slučaju ako ih negdje ugledate možete mi dojaviti na broj 555-SUCKER.
Stižu nas polako i nastavljamo. Veli nam vozač-vodič da se ispod ove lave nalaze rezervoari pitke vode kojom se snabdjeva cijela Mombasa.
Znači sve je to povezano. Ipak nije nemoguće da napunim flašicu vodom koja potječe sa vrhova Kilimanjara.
Možda ipak nije sve tako loše kako mi se činilo.
Kad Bog zatvori vrata uvijek potraži prozor koji ti je ostavio otvoren.
|
