IDIOT (1)
Mogao sam se okladiti s bilo kime na svijetu, da o onome prokletom Dostojevskom nitko od svih neznalica iz šestoga be nije nikada čuo ama baš ni jednu jedincatu riječ, a ponajmanje dugokosa Beba, kovrčavi Damir i ja, Sebastijan Pukšec, pa ipak nam je taj Rus otvorio neznanjem zatvorene oči, da ne kažem što sve ne.
Beba je bila moja i Damirova djevojka. Nas dvojica bili smo zatelebani u nju pravim ljubavnim žarom trinaestogodišnjih ljudi. Što da vam kažem o Bebi? Nije bila najljepša u razredu, zapravo uopće nije bila lijepa. Kad govorim o ljepoti, onda je tu prije svih djevojaka jedna Nataša koju smo prozvali Cica, zato jer su joj cice počele rasti još u četvtom osnovne, pa jedna mala Zdenka. A ta je Zdenka bila pravi pravcati vrag. Njoj su cice počele rasti u šestom osnovne, zato što je prije bila mala, pa je morala porasti da bi ih uopće mogla nositi. Uvijek se šalila i smijala, a imala je strašno velike oči. Mi smo je zafrkavali da ima veće oči i od glave, a ona bi nas tada tužila razredniku, starom Pitagori. Pitagora nas je samo pogledao; bilo je dovoljno samo da nas pogleda da bismo znali što to znači. Kad god bi nekoga pogledao, taj bi morao ostati na magarećem satu, a svi znamo što je to magareći sat. To bi nas strašno deprimiralo, a najviše zbog toga što je Pitagora cijeli sat tupio prokletu matematiku i fiziku. Nitko normalan nije volio matematiku i fiziku, pa smo tada iz dna duše mrzili Zdenkicu i sve ostale tužibabe. Poslije izdržavanja i preživljavanja kaznenog magarećeg sata izlazili smo iz škole psihički ubijeni, jasno zbog matematike i fizike, a i zbog ostalih iz razreda koji su nas čekali ispred škole i zafrkavali tako da nam je bilo grozno neugodno. Mi smo tada htjeli istući Zdenkicu, ali nas baš ona nije zafrkavala, pa nismo znali bi li batine imale smisla. A bila je dobra, ta mala Zdenka. Kazala bi da joj je jako žao što nas je tužila Pitagori, da joj je strašno jako žao. I – to je bilo za krepati – zaplakala bi. Mi smo je znali tješiti pričom da će od njenih suza nastati katastrofalna poplava u dobrom starom Trnju. "O, to je nemoguće!", uskliknula bi naglo oraspoložena, a suze, velike kao oči, nikako nisu prestajale curiti niz njeno lijepo nasmijano lice. Još je u razredu bila jedna vrlo lijepa djevojka. Bila je to Lili. Nju nismo zafrkavali, jer joj je mama predavala hrvatski. U početku jesmo, ali kad smo nas trojica-četvorica dobili topa iz hrvatskoga, drugi su uvidjeli da je vrag šalu ostavio, zapravo da je donio keca u imenik, pa su se pravili mutavi senilci. Ubijali bi se od silne ljubaznosti i nježnosti, pravili joj različite usluge tako da se oko nas sve uslužno prašilo. Nitko je nije vukao za plave čuperke, nitko joj nije trpao snijeg ili bilo kakve kukce, leptire ili hrušteve, u tek nabubrela njedra. Imbecili su joj nosili torbu, a pekmezave bezvezakinje poklanjale različite sitnice, kao fol im nisu trebale. Obični fuliranti u fulirantice! Mi smo hrvatski poslije ispravili, a fuliranti su bili isplaćeni Lilinim prezirom. Zbog toga mi se Lili sviđala, mislim da sam je čak i volio, ali ne previše, zapravo ne toliko da bi s njom hodao ili imao nešto drugo, recimo sjedio kraj nje u kinu ili tako nešto. Beba je uvijek imala jedan iz hrvatskoga. Činilo mi se da je tog keca vukla cijeli život sa sobom, ali se ne bi moglo reći da je bila najveća kretenka u razredu, zapravo uopće nije bila glupa. Uvijek je čitala nekakve debele sumnjive knjige. Nikome ih nije posuđivala, zapravo nikad je nitko nije ni tražio knjige na posudbu. Proglasili smo je knjiškim crvom samo da je spasimo od prekomjernog čitanja. Uzalud. Govorili smo joj da nitko pametan ne čita te glupe knjige, bolje je igrati nogomet, govorili smo, krasti jabuke iz popovskoga vrta u blizini škole, gađati šprihericom u najlon-čarape elegantnih prolaznica ili naprosto ispružiti sve četiri u zrak i u tišini sobe prisluškivati susjedov radio-aparat. Mislili smo da će poslije takvih riječi zaplakati, ali Beba nikad nije plakala. Odmaknula bi se od nas bez ijedne riječi, a ja sam se tada zaljubio. Zato što nije plakala i što nas nije tužila razredniku. Zaljubio sam se grozno i to sam joj napisao. Lijepo sam sjeo i napisao joj pismo o tome da mi se jako sviđa i da bih vrlo rado s njom hodao. Odgovorila mi je da ne vjeruje ni u jednu jedinu riječ koju sam joj napisao. Ja sam joj opet napisao da je sve istina i da je još više volim zbog njena odbijanja. Opet mi je odgovorila da ništa od svega ne vjeruje. Kazala je da se s njom samo zafrkavam, da to nije lijepo od mene. Ja sam se bio još jače zažario za njom, pa sam joj na satu matematike napisao da ću umrijeti ako ne bude sa mnom hodala. Odgovorila je da sam to lijepo napisao, kao da sam pročitao neku ljubavnu priču, ali da svejedno ne vjeruje jer nije najljepša u razredu. Ja sam tada napisao da je najljepša, premda su od nje ljepše i Cica i Zdenka i Lili. Onda mi je odgovorila da ipak ne vjeruje, jer sam odličan učenik, a ona ima nekoliko kečeva. Bilo mi je žao zbog tog razloga, pa sam zamolio razrednika da mi upiše topa iz matematike i fizike. Razrednik mi je rekao da to ne dolazi u obzir, jer, navodno, on daje jedinice samo onima koji ništa ne znaju, a ja sam prošli put odgovorio vrlo dobro. Ja sam mu tada na licu mjesta izmislio da sam ga prošli put samo isfolirao da znam vrlo dobro, da sam se samo pravo pravio da sve znam, a zapravo mi je debela Nada šaptala. On je rekao da nije lijepo lagati, rekao je da svi profesori znaju da ja znam. Onda sam mu odgovorio da mu u svako doba dana i noći mogu dokazati svoje neznanje, svoje golemo neznanje, dapače, rekao sam mu još da ja puno više ne znam nego što on zna, a on se tada naljutio i, što da vam pričam – magareći sat. (Nastavit će se) |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv