JUNACI BLOGOVE ULICE (4)
(Nastavak)
To je bio moj prvi bijeg od kuće. Ako ne računamo onaj kad sam kao petogodišnji dječak, bolestan, pobjegao u vrtić da vidim Amaliju. Zapravo, ne pravi bijeg, nego samo onako. Zamišljao sam da me nema, da sam otišao u Ameriku, tamo se zlopatio kao Rudolf Valentino, odrastao i postao mladi filmski star. Prava filmska zvijezda, bogati! U to je doba, a to je bilo osamdesetih, glavni filmski badža bio – Robert Redford. Maštao sam da sam postao slavniji i od samog Njega – dakle Roberta Redforda! Čak, kao nas smo dvojica igrali u nekom filmu, da sam ga otkrio, kao on je bio kriminalčina i zločinčina, i prebio kao vola u kupusu i spasio nekakvu čednu ljepoticu koju je bio zarobio, zlostavljao i sve ono – skidao je, ljubio po vratu i pupku... Moji su se filmovi, sjećate li se svojih snova, prikazivali u svim zagrebačkim kinima. I tad je bila prava filmska ludnica. Šverceri kino-karata živjeli su kao grofovi. Karte su se prodavale i po sto puta skuplje! Sanjao sam da primam pisma svih iz dijelova svijeta, od cijeloga čovječanstva, pa i od Amalije. I da mi njena pisma, možete misliti, nosi sam Vlado, moj privatni poštar. Jest da sam Amalijina pisma, nikad napisana, znao napamet, što se za druga pisma ne bi moglo reći. Njih nisam, ako ćemo pravo za zdravo, ni čitao. To su činile moje tajnice i glasnogovornice, sve neke ljepotice iz Playboya. Slale moje slike posvuda po svijetu; udarali na njih štambilje s mojim potpisom i nekim glupim tekstom, ukrcavali sve to u goleme kamione i upućivali obožavateljicama. Ali Amalijina pisma sam, razumije se, čitao. Tiho i skriveno u jednom od deset WC-ea one moje vile u L.A. Još se i danas sjećam njenog prvog pisma. Ovako mi je, ta okrutnica, pisala: Dragi Sebastyane, tvoji su filmovi fantastični. Ja ih gledam po nekoliko puta. Sjajno hodaš. Njišeš se kao onaj orah u bakinom dvorištu. Zaljubila sam se u tvoje geste i grimase. I glas ti je divan, nije više onako dječački. Ali, dragi moj Seby, moram ti priznati da sam uvijek poslije filma žalosna. Da sam znala da ćeš zbog svoje ljubavi prema meni toliko patiti, ja nikada ne bih hodala s onim konjem Vladom. Molim te oprosti mi i pozovi me u Ameriku što prije, pa ćemo zajedno snimati filmove. I kupati se u onome tvome bazenu, kako god ti budeš htio. Voli te tvoja (uvijek samo tvoja) Amalija! Žene su, ako me pitate, naprosto nemoguće! Misle da čovjek u njih može biti zaljubljen cijeli ušljivi život! I onda vam daju nekakve mrvice od pažnje i ljubavi. U smislu – on me voli, lako mi je za njega, ali me ovaj put zanima drugi mulac koji me, recimo, 100 % ignorira. Ako kojim slučajem, u međuvremenu, postanete nekakva rijetka marka, zvijer, ime, bogataš, filmska zvijezda, nogometaš, Arsen Dedić, Nikola Plećaš ili tako nešto, onda vam dolaze udijeliti malkice svoje milostive ljubavi. Misleći da se još uvijek zbog nje ubijate, režete kapilare po cijelom tijelu, da ne možete klopati, da se nikad ne trijeznite itd. Nikako im nije jasno da se život izmijenio na njihovu štetu, da ja sad ne mogu, kao filmska zvijezda, hodati s anonimnim Amalijama, što bi rekle moje obožavateljice, moj menager, novinari...? Kakva bi to senzacija bila?! Zato sam odgovorio Amaliji da si svašta utvara. Otkud joj to da sam ja zbog nje zbrisao u Ameriku. A, osim toga, ona ima svoga konja Vladu, pa neka s njim snima filmove po hipodromima. Onda mi je ona odgovorila da sam obična blesava filmska zvijezda, pa se počela sjećati uspomena, što me posebno dotuklo u onoj mojoj trideset-sobnoj vili u predgrađu Los Angelesa. Bila me drpila šašava nostalgija. Za svima. Nećete vjerovati, ali doslovno za svima. Za Amalijom, naravno najviše, za starcima, bratom Alojzijem, sestrom Mirjanom, razredom i – svima. Čak sam poželio vidjeti i čuti najveću dosadu na kugli zemaljskoj – tetku Šteficu. Nostalgija je jedna čudna biljka. Pomislite da biste mogli živjeti i na sjevernom polu, među bijelim medvjedima, tuljanima, eskimima i smrznutim mamutima, samo da ne morate buljiti u sve one kretene iz razreda, da ne morate slušati usmjerene i senilne profesore, da ne gledate u te jadne žrtve nezahvalne djece, to jest starce, e, upravo to pomislite, a kad malo dadnete petama vjetra, već vam netko manjka. Ili brat, ili sestra ili, recimo, srditi profa Ludva von Ilirykitsch. Zbog takvog dopisivanja s Amalijom postao sam tužan. Ona me svakom riječju, svakim slovom podsjećala na Zagreb i sve ono što sam volio u Zagrebu: Zrinjevac, Trnje, HNK-a, kino Romaniju, Dinamo, Lokomotivu, Šovagovića, Novosela i Dražu Jerkovića... Kad je štab koji je brinuo o mojoj filmskoj karijeri skužio razlog moje tuge, jednostavno su mi zabranili dopisivanje s Amalijom. To su mi zapovjedili. Zbog toga, zbog te zabrane, nisam više htio biti filmski glumac. Tko jebe Roberta Redofda, Hollywood i sve one ljepotice! Vratio sam se kući, da bih postao – ubojica. Ubio sam Vladu. Jasno, vlasti su me odmah čopile. Priredilo mi suđenje na najvišoj razini: televizija, fotoreporteri itd. Suđenje o kojem bi sanjao svaki pravi ubojica! Onakvo suđenje koje često viđate na naslovnim stranicama kad netko ubije Johna Kennedya ili Johna Lenona! Ili recimo kad pobijete nekom atomskom ili hidrogenskom bombicom pola stanovništva neke male države, Irske, Palestine ili Izraela. Na suđenju sam se hrabro držao. Nikome nisam otkrio motiv ubojstva. Ali, mic po mic, podatak po podatak i deksteri su otkrili moju tajnu ljubav. Amaliju. Kad su sve objelodanili, novinari su došli na svoje. Nova love story! Bile su nas pune novine, Dnevnici i ostali žurnali. Kao da smo nogometaši ili nešto slično tome, Oliver Mlakar ili Mićo Orlović, takvo nekakvo čudo. Amalija, ja i mrtvi Vlado! Dobivao sam tone i ne tone pisama. Uglavnom su mi pisale žene. Nudili su mi sve. Od braka, sendviča, kolača, pa do pisaćeg stroja, novog Vartekst odijela i pet kg janjetine. Da sve to upapirim i ukoričim u roman. Jedna mi je nudila da ukokam njena muža, pa da se nas dvoje oženimo kad izađem iz bajbukane. Navodno, muž je psihički ubija i nije nimalo romantičan. Svašta. Kad su me pravednici osudili na doživotnu robiju i pospremili na jedan pust otok za teške malodobne delikvente, usred Atlanskog oceana. Naravno, patio sam, ta još sam bio praktički dijete, ali i znao da sa mnom pati i Amalija. Ne znam kako, ali zbilo se da na tom otoku pronađem basnoslovno blago. Ostalo nekim gusarima. Dalje znate. Potkupio sam stražare koji su mi jednom mjesečno dostavljali hranu i ostalo, sapun ili neki šampon. Oni su me brodićem prebacili do nekog čvrstog kontinenta, Afriku ako hoćete i to znati. Bilo je to petnaest godina po izdržavanju kazne. Tada sam imao 27 godina i odjednom se pretvorio u novog grofa Monte Christa. Kad sam se približio sretnom završetku, da sam ga mogao gotovo neposredno pomirisati, to jest željnom susretu mene i Mercedes-Amalije, probudila me vekerica. Vrijeme za odlazak u školu. I što je najgore, vrijeme je da mi Amalija da novo pismo za Vladu. I da pod velikim odmorom odem do njegova razreda i preuzmem njegovo novo pismo. Ne, stvarno ću ubiti tog konja Vladu. I konje ubijaju, zar ne?! (Nastavlja se) |
| < | listopad, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv