Prije nekih tjedan dana Dragi i ja smo se uputili u garsonijeru, bez laptopa (što je značilo da ćemo provesti vrijeme pričajući, a ne gledajući filmove i/ili serije). Razgovor je skrenuo na priču o bivšima, o starim ljubavima, o svemu onome o čemu Carrie Bradshaw ne želi razgovarati sa svojim dečkima. Moram priznati da to nije bio jedan od najugodnijih razgovora u mom životu i, dodajem, to je teški eufemizam. Imam nešto više iskustva i malo deblju 'prošlost' nego Dragi, pa reciprociteta baš i nije bilo. O Dragom sam otkrila da je bio poprilično emocionalno konzervativan prije mene, dok sam ja bila poprilično otvorena. Možda i previše, ali to je već neka druga priča koju vjerojatno neću napisati. I rekla sam mu sve, ali baš sve, čak i ono za što sam mislila da ću zauvijek zadržati za sebe. Dragi je postavljao pitanja, a ja sam ih odgovarala. Mislim da sam mu neke stvari krila do tog trenutka zato što nisam bila u poziciji da odlučim o tome da li mu lagati ili ne. Kad sam napokon došla u tu poziciju, opcija laž – istina nije zapravo postojala, jer sam osjetila ugriz laži u našoj vezi i znala sam da mu možda mogu prešutjeti neke stvari, ali lagati nikad ne bih mogla. Zaključak? Drago mi je što zna sve o meni i o mojim vezama i vezicama, te o emocionalnim eskapadama raznih vrsta. Ipak, istovremeno me i muči ta naša iskrenost. Možda je zato praktički jedina stvar koju ne zna o meni ovaj blog. Treba mi nešto moje, nešto što ne moram dijeliti s njim, moja privatnost. Ne znam zašto, ali treba mi nešto samo moje, nešto tajno i nepovredivo za što nitko ne zna, makar i prividno. Smiješno je zapravo što Dragi i hrpetina svi moji frendovi znaju adresu ovog bloga, jer sam prije nekoliko godina imala blog s istom adresom koji sam preselila u napadaju paranoje. No, ako je itko ikad čitao ijednu od mojih ispovijesti, sigurno mu je poznata rečenica: započela sam ovaj post želeći pisati o nečem sasvim drugom. Ovdje važi isto. Priča je skrenula na moj razgovor s Dragim jer je dio tog razgovora bio neugodniji od svega ostaloga, a to bi bio dio o Edipovom kompleksu. Inače nije lako razgovarati o nečem takvom, nije lako ni razmišljati o tome, a kamoli priznati postojanje istog. Najzanimljivije je bilo kad sam Dragom počela objašnjavati zašto je on utjelovljenje mog Edipovog kompleksa. Osjećala sam se neizrecivo debilno dok sam mu to govorila, ali eto, ja puno pričam. Uglavnom, zaključila sam da sam ipak bila u krivu (to mi je uvijek teško priznati). Dragi nije utjelovljenje mog Edipovog kompleksa, upravo obratno, u njemu sam nadišla svoj Edipov kompleks. Kako sam došla do tog oslobađajućeg zaključka? Nedavno mi je bio rođendan. Cijeli dan sam se zajebavala sa nekom glupavom tortom i kolačićima jer sam odlučila ipak pozvati dvoje mojih najdražih prije 'službene' proslave. Stari je došao doma oko osam, Dragi je već bio kod mene i naslušao se mojih strepnji oko torte i čangrizanja oko keksića. Od svih ljudi koji su mi čestitali rođendan, stari je to učinio zadnji i to na jedan poprilično bezvezan način. A nakon što je došla i Jelena uslijedili su raznorazni prigovori o mom cjelokupnom dočeku i ugošćivanju, što mi je poprilično izišlo na kurac s obzirom da sam se cijeli dan jebala s tim glupostima i što mi je bilo jako stalo da za svoj rođendan napravim barem nešto. Sve je to bila zajebancija, istina, ali smetalo mi je. Shvatila sam da je beskorisno i da je moj stari takav, da će naći neku sitnicu koja mu ne odgovara i onda će je preuveličati. Najviše mi je zapravo smetalo što se tako ponašao dok su Dragi i Jelena bili tu. Ispalo je kao da je sve što sam napravila bilo zakurac, a stvarno sam se trudila. Bez da se potrudio uspio mi je uništiti rođendan, moj mali trud da na svoj dan ugostim dvoje mojih najdražih ljudi i da s njima provedem malo vremena. I činjenica da mi je rođendan čestitao u pol osam, nakon što sam ga ja nazvala i nakon što smo pričali na telefon nije mnogo pomogla. U svakom slučaju, Dragi cijeni moj trud, čak i onaj najmanji. Ne uzima ono do čega mi je stalo zdravo za gotovo i nema se običaj okrutno šaliti s tim stvarima. Nije hladan i nema problema sa iskrenošću i sa izražavanjem osjećaja bilo kakve vrste. U svakom slučaju on je daleko od mog oca. Mislim da je moj stari sad u fazi u kojoj je on sam sebi na prvom mjestu u svemu. I razumijem to, ja sam ipak do sada trebala diplomirati i odseliti se. Možda je razumljivo zašto se sve više osjećam kao smetnja, pomalo nevoljeno. Na kraju krajeva, ipak sam malo produžila svoj boravak u roditeljskoj kući. |