Nebo mi šapće
NEBO MI ŠAPĆE
K’o šipak s jeseni puklo je srce
čini se, nikada više neće biti cijelo,
magleni je pokrov na očima mojim,
žutim lišćem ovito gladno mi tijelo.
Bez glasa sam i ne znam dišem li još
ili to vjetar u golim granama čujem,
hladnoća noćnog neba podmuklo boli
o suncu minulog ljeta dok snujem.
A vrijeme se izgleda na snijeg sprema,
varljivo meko, bezlično bijelo,
crnoj haljini mojoj kao da se ruga
pa mi sprema novo, svijetlo odijelo.
Ugrijat’ ću te, vjeruj, šapće mi nebo,
k’o što jesenje usjeve snijegom grijem
i nježnu klicu novog života pod njim
od mraza brižno do proljeća krijem.
Vjeruj mi, vjeruj!
16.11.2009. u 03:34 sati | 50 Komentara | Print | Link | Na vrh
