Prozori...
... iza kojih je umro život:
foto by morska vijezda
Kukljica 2008. god.
U zimskim danima kad hirovita bura projuri uskim kalama, zacvile zahrđale šarke na prozorima vezanim žicom, zadrhte krhotine stakla na oknima i povije se drača izrasla unutar kamenih zidova.
Tužni su ovi prozori koji gledaju u prošlost, u vrijeme kad se odlazilo zbog peronospore, zbog zanimanja vezanih uz more i nepredviđenih ukotvljenja u dalekim lukama, zatečenošću krajem rata na pogrešnoj strani, u bijegu od služenja trogodišnje vojske u mornarici ili jednostavno zbog mladenačkih želja za otkrivanjem nepoznatog svijeta.
Prozori kao otoci u moru sličnih prozora, a opet svaki sa svojom, drukčijom pričom.
Takvi su prozori i nekadašnje popovske kuće možda kao znak da je i bog digao ruke od ovoga mjesta.
Često su iza ovih prozora živjele žene u iščekivanju rijetkih pisama i još rjeđih dolazaka svojih muževa, a neki od njih nikad se nisu ni vratili. One su odgajale djecu koja su godinama kasnije odlazila slijedeći stope svojih očeva, a one s čežnjivim očima, ponekad i uzaludnom nadom, nastavljale gledati kroz ove prozore iščekujući posjete i smijeh unučadi koji će govorom na njima nerazumljivim jezicima makar nakratko oživjeti opustjele dvore.
U društvo onih koji su u sanducima još ranije stigli iz daljine noseći sa sobom neumrle snove o povratku, odlazile su i one u san pod čempresima.
Tako se odlazilo kroz stoljeća, odlazilo se u gradove, u tvornice i škole, a odlazi se još i danas.
Tuđinske gospodare života i smrti na ovim prostorima zamijenili su domaći, ali s jednakim nedostatkom htijenja da voljom i znanjem omekšaju žuljeve na ribarskim i težačkim rukama jer koliko god bili slatki plodovi ove škrte zemlje, vječno su nedostatni za život u dugim godinama uz obećanja primljena u prekratkim ljetima koja s jeseni nikako da donesu zlatne plodove.
Zamrli su ovdje glasovi, razgovori o ulovu ribe, brodovima, maslinama, lozi, i mračnim barovima na dalekim kontinentima u kojima se jeftinim alkoholom ubijala nostalgija za onim što je ovdje ostajalo, a ploviti se oduvijek moralo.
Nema molitve, pjesme i smijeha, tek ponegdje kletva i plač…
Prozori iza kojih je umro život, prozori s neveselim pogledom u budućnost gledaju na nas.
09.02.2009. u 22:51 sati | 48 Komentara | Print | Link | Na vrh
